Mija Rakarić

|Udruga.hr| Impresivan je popis institucija u kojima ste do sada volontirali. Koliko dugo se time bavite?
Službeno sam počela volontirati s 18 godina kad sam se preselila iz Siska u Zagreb radi studija. Tad sam počela studirati na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, smjer sociologija, gdje je profesorica Valentina s nekolicinom studenata, osnovala volontersku skupinu. Iako pomažem svojim vršnjacima još od osnovne škole, ovo je ipak bio službeni početak mojeg volontiranja. Profesorica nam je tada predložila nekoliko mjesta za početak volontiranja i ja sam započela u Caritasovoj kući u Brezovici kao volonter s djecom s teškim fizičkim i psihičkim oštećenjima. Mogu reći da, nakon šest godina volontiranja, volontiranje postane način života i razmišljanja.

|Udruga.hr| Da li vas je nagrada Volonterski Oskar iznenadila i koliko vam je daljnji poticaj?
S obzirom da sam i prošle godine bila nominirana, mogu reći da me ove godine nominacija doista iznenadila jer nisam očekivala da će me Ženska soba zajedno s Nacionalnim pozivnim centrom za žrtve kaznenih djela i prekršaja opet nominirati. Koliko me i iznenadilo toliko sam bila i neizmjerno zahvalna na nominaciji. Koliko god smo mi svjesni da su sve naše udruge za koje volontiramo iznimno zahvalne na našem trudu i vremenu koje u njih ulažemo, dobiti ovakvo priznanje od istih je velika čast i dodatni poticaj. Moram priznati da ne volontiram radi nagrade, ali svakako dobiti takvo priznanje od udruga i građana je veliki poticaj.

|Udruga.hr| Što je kod vas bio presudni faktor za volontiranje?
Nekako sam oduvijek htjela volontirati. Pridonijeti nečem boljem i većem od samih nas. Iako sam počela volontirati kako bi bolje iskoristila svoje vrijeme i naučila nešto novo, smatram da su veliku ulogu u mojem volontiranju imali moji roditelji. Kako mi je majka medicinska sestra i odrasla sam gledajući je kako pomaže bolesnima i ne samo da obavlja svoj posao, već tim istim ljudima pruža suosjećanje i podršku, te ljubaznost i dobrotu, i to uvijek s velikim osmijehom na licu. To je bio velik utjecaj na mene kao dijete i mladu osobu. Moj otac je također osoba koja je uvijek spremna pomoći onome tko pomoć treba najbolje što može. Uvijek je bio pravedan prema svima i nikada nije oklijevao podijeliti svoje znanje, dati dobronamjeran savjet ili jednostavno odvojiti pet minuta svoga vremena za osobu koja je u tom trenutku željela podijeliti neki problem s njim. Imati takve uzore u životu je velika čast za mene i uvijek težim tome da budem poput njih u svom radu. Da mi nikada nije teško dati savjet, pružiti podršku, izdvojiti par minuta vremena za saslušati drugu osobu i ono najvažnije, osmjehnuti se i uljepšati nekome dan.

|Udruga.hr| U Ženskoj sobi ste odnedavno. Što uključuje vaš volonterski rad u toj instituciji?
Ovisno o tome što se odvija u udruzi. Nekad je to priprema za treninge i druge vrste edukacija, nekad je bilježenje evaluacija i statistička obrada. Najviše sam radila na pisanju vijesti za web stranicu Sigurno mjesto. Nekoliko puta sam sudjelovala i na javnim akcijama i prošla više edukacija i treninga koje je pripremila Ženska soba. Dva puta sam održala i sama radionicu na temu seksualnog nasilja na društvenim mrežama i rodne ravnopravnosti. S vremenom i volontiranjem na različitim pozicijama sam naučila da nikada ne znaš na koji način tvoj rad može nekome pomoći da promijeni svoj život. Stoga to primjenjujem na svim volonterskim pozicijama koje radim u Ženskoj sobi.

I samo dijeljenje letaka i informacija o Ženskoj sobi i promotivnih materijala nekima možda izgleda bez veze ali vjerujem da su mnogi letci koje sam uručila ljudima donijeli bolji i sigurniji život jer su napokon našli izlaz iz nasilja i samoće koju su osjećali.

|Udruga.hr| Koliko pozivi u pomoć mogu biti zahtjevni i emocionalno teški?
Pozivi žrtava mogu biti emocionalno jako zahtjevni. Nikada nije jednostavno čuti priče koji ti ljudi donose. Da je lako, to bi značilo da nemam niti malo empatije, niti srca, a to je nešto jako važno u ovakvom tipu volontiranja. No, bez obzira koliko je teško čuti njihove priče i koliko god to bilo emocionalno zahtjevno, puno je važnije ostati pozitivan, pokušati razumjeti osobu i dati joj informaciju k nekom boljem rješenju. Rad sa žrtvama iziskuje jako dobro poznavanje, ne samo svojih, nego i tuđih emocija i to je ono što sam naučila kroz rad u Nacionalnom pozivnom centru za žrtve kaznenih djela i prekršaja ali i u Ženskoj sobi.

Izuzev toga, kao volonter sam na istoj liniji naučila i da male riječi poput „žao mi je“, „pokušavam vas razumijeti“ i „tu sam za vas, uzmite vremena koliko trebate“ …mogu jako puno značiti jednoj osobi i otvoriti potpuno nova vrata komunikacije. Neki od njih prvi put čuju te riječi, a možda je to, ono što im je bilo potrebno. Svakako bi, bez razmišljanja, preporučila svakome tko prolazi kroz teško razdoblje i nema nikoga da mu se obrati za pomoć, da pozove besplatni broj Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja i Žensku sobu jer tamo su ljudi koji svoje vrijeme ulažu uistinu za dobro drugih.

|Udruga.hr| Koja vam je situacija bila najteža?
Svi mi imamo teme koje lakše ili teže podnosimo. Prema kojima možemo ostati objektivni i one koje nas osobno diraju. Za mene su to žrtve seksualnog nasilja, jer smatram da se tim žrtvama uništava ona najosobnija ljudska granica koju je jako teško ponovno uspostaviti, a da bude pozitivna i zdrava. Zato sam toliko vezana uz rad Ženske sobe. Iako je svaki problem jednako važani niti jedan ne smijemo umanjivati, razlika u osjećajima prema pojedinim pričama je, ono što nas čini čovjekom i što nas potiče da budemo bolji i da se više borimo za one kojima je njihov glas oduzet nasiljem.

|Udruga.hr| Često se pitamo da li je moguće da i u 21. stoljeću ljudi moraju trpjeti nasilje u obitelji i da za njih ne postoji nikakav drugi izlaz?
Mislim da je izraz da ne postoji nikakav drugi izlaz krivi jer postoji izlaz samo što, po mom mišljenju, a i većine mojih kolega volontera, država ne radi dovoljno da bi osnažila sustav podrške žrtvama nasilja. Nasilje će uvijek postojati, to je nešto što ne možemo spriječiti, kao što ne možemo ni zaustaviti sve ratove, barem ne preko noći. Ali ono što možemo je pružiti dobru podršku žrtvama i osigurati da zlostavljači budu pravilno kažnjeni. Mislim da je to ono što u Hrvatskoj nedostaje. Iako postoji puno udruga koje pružaju podršku i rade lavovski posao, teško se boriti ako nemate podršku institucija, koje na kraju, o svemu odlučuju. Žalosno je za reći ali je i činjenica da većina žrtava nasilja ne prijavljuje nasilje jer ne vjeruju da će itko išta poduzeti i pomoći im. Izlaz postoji, ali mu se ne pridodaje dovoljno važnosti i to bi, ukoliko želimo smanjiti stopu nasilja, trebali promijeniti.

|Udruga.hr| Volontirate i u Nacionalnom pozivnom centru za žrtve kaznenih djela te u Centru za mirovne studije. Na koji način pomažete žrtvama?
U Nacionalnom pozivnom centru za žrtve kaznenih djela i prekršaja pružam pravne informacije i emocionalnu podršku žrtvama, dok u Centru za mirovne studije pružamo pravnu pomoć tražiteljima azila. Moram priznati da niti jedno niti drugo nije jednostavno. Ljudi postavljaju mnogo pitanja jer im je zakon nejasan, a uz to se vežu veliki i teški životni problemi. Mnogi pozivatelji imaju puno veće probleme nego što ih netko može zamisliti. A, mnogi tražitelji azila koje sam upoznala sa sobom donose nevjerojatne priče, u ne tako, pozitivnom svijetlu. Uvijek mi je teško čuti osude prema tražiteljima azila, znajući da su mnogi od njih došli iz svijeta gdje su im bombe i meci bili svakodnevnica i gdje nisu mjesecima mirno spavali. Mnogi od njih ni ovdje ne mogu mirno spavati jer se nisu navikli na to da se mogu normalno probuditi i da mogu slobodno hodati gradom bez straha od bombe ili da će završiti kao nečiji zatvorenik ili vojnik.

|Udruga.hr| Što je volonterima najveća nagrada i misao vodilja?
Volonteru je najveća nagrada „hvala“ i „pomogli ste mi“. I osmijeh na licu nakon puno suza. I slabašno ali odlučno „pokušat ću“ . I „radi Vas sam uspio riješiti svoj problem“. Sve to i mnoge druge riječi najveća su nagrada volonteru. Niti jedan od nas to ne radi za velika priznanja ili nagrade i da bi nas svi prepoznali. Dovoljno je da vas prepozna osoba kojoj je potrebna pomoć, da vam ta osoba kaže – hvala, pokušat ću ili uspio sam i to je maksimalna nagrada koju jedan volonter treba. Znati da ste nekome popravili, ne dan, već život jer ste izdvojili 10, 20 ili 30 minuta svojeg života i saslušali njihovu priču je ono što svakog volontera gura naprijed. Svi mi želimo promijeniti svijet na bolje i osigurati da naši potomci žive u boljem i sigurnijem svijetu i ostaviti im nešto veliko u nasljeđe. Volontirajući sam shvatila da ne moram promijeniti svijet da bi bio bolji jer ga mijenjam sa svakim životom koji dotaknem i koji promijenim i da je sve to moje nasljeđe koje ostavljam iza sebe. Znati da se netko smiješi jer sam mu ja poklonila malo svojeg vremena, meni znači da je svijet ipak malo bolje mjesto za živjeti.

|Udruga.hr| Uz veliki angažman volontiranja, vi i studirate. Kako uspijevate uskladiti sve obaveze?
Ne uspijevam uvijek. Sve zahtjeva puno rada i puno organizacije. Iziskuje i neke žrtve, ali nije mi teško odreći se slobodnog vremena da bi nekome pomogla. Za sada mi ide dosta dobro. Možda će doći vrijeme kad neću moći, ali za sada volim život koji imam. Volim i muke oko fakulteta, volim i vrijeme kada volontiram, volim i to što uvijek pronađem vremena za prijatelje. Mislim da je najvažnije voljeti ono što radite i onda stvarno ništa nije teško ni previše.

|Udruga.hr| Neki vas vide kao buduću aktivistkinju za ženska prava. Kakvi su vaši planovi?
Nadam se da ih neću razočarati. Borba za ženska prava je svakako nešto što vidim kao svoju budućnost. Smatram da smo još uvijek jako daleko od ravnopravnosti u Hrvatskoj i da se još uvijek sve gleda kroz spol. Iako sam odgojena tradicionalno, nikada nisam bila učena da nešto ne mogu, ako to hoću. Roditelji su me uvijek učili i poticali da ostvarim sve što želim i da nikada ne dam nikome, pa ni sama sebi, da mi kaže da nešto ne mogu jer sam žensko ili zbog ijednog drugog razloga. To je nešto što smo i moja braća i ja učeni od malena i to je nešto što mislim da bi svako dijete trebalo imati kao poticaj za razvoj od svojih roditelja. Pravni fakultet sam upisala s ciljem da jednog dana mogu pomagati ženama koje se obrate u Žensku sobu i kako bi mogla postići puno više za prava žena. Stoga, uistinu se nadam da neću razočarati tim Ženske sobe, koji vjeruje u mene i koji u meni vidi velika djela koja sam sposobna postići.

 

                                                                                         Svjetlana Pećinar