Marijana Jeregović

|Udruga.hr| Dobitnica ste Volonterskog Oskara 2016. Jeste li očekivali nagradu i koliko Vas je iznenadila?
Kada su mi moje koordinatorice volontiranja rekle da me žele nominirati za Oskara bila sam iznenađena. Naravno, da mi ni u peti nije bilo da imam šanse jer znam da u ovom gradu ima jako puno ljudi koji nesebično daju sebe za druge. Pristala sam na nominaciju jer smo kao udruga uvijek u potrazi za volonterima i svaki oblik reklame nam je prilika da dođemo do novih ljudi. Cijelu priču sam iskoristila da bih promovirala udrugu, što mislim da sam i uspjela jer na se na Edukacijski seminar početkom ožujka prijavilo 150! volontera. Da, nisam očekivala ulazak u finale!

|Udruga.hr| Predstavlja li Vam potvrdu predanog rada i hoće li biti dobar vjetar u leđa za dalje?
Svako priznanje i pohvala su najbolja motivacija za dalje. To je inače i dio mog životnog mota…pohvala i priznanje su daleko veća motivacije nego kazne. Mislim da bi takva praksa trebala biti uobičajena pa bi stranice tiska trebale biti ispunjene dobrim primjerima. Ako pogledate naše vijesti, novine…sve negativnosti, žutilo i ispraznosti! A gledajući ove volontere u našoj i u drugim udrugama, mlade koji osvajaju najbolja priznanja na natjecanjima znanja diljem svijeta smatram da takvi primjeri mogu mijenjati ovo totalnu apatiju i sivilo našeg društva.

|Udruga.hr| Kako je započela Vaša volonterska priča, odnosno što Vas je potaknulo na volontiranje?
Rekla bih da volontiram od osnovne škole kada sam svojim kolegama iz škole organizirala instrukcije na način da smo mi, bolji učenici, podučavali učenike sa problemima u učenju. Kroz Caritas Župe srca Isusova tijekom Domovinskog rata sam nekoliko godina pomagala u podjeli hrane i odjeće izbjeglicama i prognanicima. Također sam pomagala oko dobivanja pomoći i sakupljanju sredstava kroz institucije za potrebite, organizirala aukcije u vrtićima i školama koje su moja djeca pohađala za pomoć bližnjima ili uređenje prostora škola i vrtića. Kako su djeca postala samostalnija, 2015.godine sam se odlučila priključiti udruzi „Smiješak za sve“. Bio je to spoj moje struke (dipl.ing. medicinske biokemije), ljubavi i poznavanja dječje psihologije koju sam razvila zbog problema ADHD svojeg sina i konačno spoznaja da kroz čitanje djeci možemo prenijeti dio našeg znanja, mudrosti i entuzijazma. I tako sam se našla tu gdje jesam “teta pričalica Marijana”. Neprocjenjiv je osjećaj kada dajete sve od sebe, a za to ne tražite ništa.

|Udruga.hr| Djelujete u okviru udruge „Smiješak za sve“ koja, među ostalim, pomaže u djeci sa ADHD problemom. Koje još aktivnosti udruga obuhvaća?
Udruga „Smiješa za sve“ je osnovana 2013. godine sa idejom provođenja projekta “Tete i stričeki pričalice“. Taj projekt preuzet je za Zagreb od udruge „Portić“ iz Rijeke, koja ga tamo provodi od 2009. godine. Trenutno dolazimo u tri zagrebačke bolnice – Srebrnjak, Vinogradska i KBC Rrebro, na dječje odjele svaku večer devet mjeseci u godini i praznikom i blagdanom i po kiši i po suncu. To vam u brojkama znači, SVAKI DAN 12 volontera u točno određeno vrijeme, na točno određenom mjestu. Ništa nije prepušteno slučaju. Naši volonteri prolaze edukacijske seminare, mjesečne supervizije i stalno im kroz različite radionice jačamo kompetencije. Ne možemo ih platiti, ali ih možemo jačati da i u drugim životnim područjima budu kompetentniji.

|Udruga.hr| Bolesna djeca su najosjetljiviji segment i njima pomagati je uzvišeno djelo sam po sebi i bez nagrada. Koliko Vas to oplemenjuje?
Svaki put kada dolazim u bolnicu pripremim se da su tamo djeca koju možda nešto boli, koja su tužna jer nisu sa svojom obitelji, koja su u jednoj za njih novoj i pomalo zastrašujućoj sredini. Iako moram priznati da su danas bolnice zaista “prijatelji” djece. Roditelji su često uz njih, sestre su osjetljive, odjeli uređeni.. Osjećaj da ste nekome, tko možda plače, jer je sam u bolnici, jer se boji neizvjesnosti poklonili svoje vrijeme i vratili osmjeh ne može vas ostaviti ravnodušnim. Dajući najbolje od sebe, zapravo dobivate jako puno, neprocjenjivo. Nema materijalne satisfakcije koja je ravna ovoj. Ali… treba imati u sebi empatiju da tako nešto započnete. S empatijom se čovjek rađa, ali se može i odgajati. To je ono što svojoj djeci pokušavam dati kroz odgoj i primjerom, ali i kroz udrugu. Zajedno pokušavamo takvu poruku i razmišljanje prenijeti onima koje susretnemo ili u bolnici ili kroz motivacijske radionice.

Nije lagan posao i treba imati hrabrosti i zatomiti osjećaje.

|Udruga.hr| Koliko njihove tužne priče utječu na Vas? Razmišljate li o njima i nakon odrađene smjene?
Kada dođem na odjel osvijestim sebi da nisam niti medicinska sestra, niti psiholog niti psihijatar….ja sam samo „teta pričalica“ i moj je zadatak pokušati djetetu vratiti osmjeh ako je uplakano , tužno ili samo…Ako tako dođete na odjel tada naprosto zatomite sve svoje osjećaje i možete dobro odraditi svoju “misiju”. Pokušavam ignorirati sve što vidim. O bolestima s djecom i roditeljima uopće ne razgovaramo. Naravno da neke stvari vidite, ali ako želite i dalje vraćati osmijeh djeci, čovjek naprosto mora razmišljati samo pozitivno i vjerovati da će ta djeca ozdraviti i da će vas jednom sresti na ulici i prepoznati kao “tetu pričalicu”..

U bjesomučnoj utrci s vremenom i zaradom mnogi nemaju vremena za pomaganje drugima.

|Udruga.hr| Koja je formula za uskladiti poslovne i privatne obveze i vrijeme izdvojiti za dobrobit zajednice?
Moja izreka je da je dovoljno u tjednu, koji ima 168 sati, odvojiti jedan sat i učiniti nekoga sretnim! Oduzmem od sebe! Između televizora, kave, izležavanja, interneta, zdvajanja i mljevenja bez veze odaberem volontiranje. Vrlo je jednostavno. I sami znate koliko vremena zapravo „bacimo u vjetar“. Ustajem jako rano da bi odradila sve što zahtjeva obitelj sa pet članova (troje djece) i privatni posao u koji smo uključeni suprug i ja. Ne zamaram se nebitnim stvarima. Automobil star 16 godina me jednako dobro odveze na mjesto na kojem mogu dati najbolje od sebe, učiniti nekoga sretnim…kao najnoviji i najbrži automobil. Tajna je u ljubavi i empatiji za drugoga. To je naprosto moja životna odluka!

|Udruga.hr| Kako ljude potaknuti da se osvijeste o važnosti pomaganja?
Mislim da ljudima stalno treba svojim vlastitim primjerom pokazivati da je sve moguće…Samo je nebo granica. I za kraj bih izrekla jednu misao koja je meni uvijek poticaj “Nitko ne ide svome cilju tako brzo kao onaj koji zna što želi!”. Ja želim najbolje od sebe za drugoga… neprocjenjiv je to osjećaj!