Marija Fulgosi

Volonterskog Oskara već petnaestu godinu zaredom dodjeljuju Volonterski centar Zagreb i Grad Zagreb – Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom za poseban i nezamjenjiv doprinos volontera razvoju zajednice i poboljšanju kvalitete života. Za 2016. Volonterskog Oskara za životno djelo dobili ste Vi. Obzirom na Vaš dugogodišnji volonterski staž i doprinosu u tom segmentu može se reći da je nagrada otišla u prave ruke.

Da li je došla u prave ruke ili nije, ne mogu ja procijeniti ali samo mogu reći da je došla u pravo vrijeme. U društvu ima toliko negativnosti, a nakon dodjele volonterskih nagrada barem se jedan dan pričalo nešto pozitivno. Čovjeka trebaju veseliti pozitivne stvari. Medijski je bilo jako dobro bilo  popraćeno i mnogi su to zamijetili.

|Udruga.hr| Koliko Vam znači?
Za mene ima posebnu vrijednost koja nije novčana, kako se često misli. Najveća nagrada mi je da se priča o volonterima i da se ta pozitivna slika prenese u javnost. Na samoj dodjeli bila sam toliko uzbuđena da nisam mogla pročitati govor, bilo je jako dirljivo, nešto nestvarno. U nominacijama nikad nisu imali volontera s tako dugim volonterskim stažem i prvi put je uvedena nagrada Volonterski Oskar za životno djelo. Drago mi je zbog patera, kao jedno priznanje jer društvo se najčešće ruga, rijetko tko će se zaustaviti i pomoći. Bilo je tome posvećeno dosta prostora i vremena i to je dobro da se ne priča samo o negativnostima.                                                                                                                  

|Udruga.hr| Volontirate u udruzi „Kap dobrote“ od njenog osnutka. Prisjetimo se njenih početaka.
Udruga je registrirana devedesetih godina kao udruga vjernika i bila je prvoj karitativna grupa. U to vrijeme je bilo nešto novo i polako se povećavala. Krenuli smo s pomoći beskućnicima i u početku nismo bili shvaćeni, ljudi su karikirano na to gledali i nisu razumjeli bit. Nama su motivacija bili stari, bolesni i nemoćni. Nakon tih početnih koraka, sve više ljudi nam se javljalo. Dobili smo gradske prostorije u Draškovićevoj ulici, a potom smo se preselili na Pešćenicu. Osnivač „Kapi dobrote“ je pater Antun Cvek. Udrugom upravljaju upravni i nadzorni odbor, po statutu udruge, dva puta godišnje putujemo izvan Zagreba i imamo edukacije.

|Udruga.hr| Iza vas je dugačak volonterski staž – trideset godina. Što je presudilo u odluci da krenete u volonterske vode?
Iz Dalmacije sam u Zagreb preselila sedamdesetih godina i jedan dan, dok sam šetala Palmotićevom ulicom, na jednim vratima sam ugledala zgodan plakat s upitom za pomoć pateru Antunu Cveku i otišla sam tamo u zakazano vrijeme. Od tuda je sve krenulo. Od samog početka volontiram u „Kapi dobrote“. Pater Cvek, još jedan gospodin i ja smo tu od početka i praktički osnivači. Kasnije se, obzirom na situaciju u društvu i političku, struktura mijenjala. Puno smo radili s prognanicima za vrijeme Domovinskog rata, slali pakete, osiguravali im smještaj. U Kapi dobrote ne postoji neću i ne mogu. Uvijek moramo naći način da pomognemo.

|Udruga.hr| Na kojim humanitarnim djelatnostima ste volontirali, odnosno još uvijek volontirate?
Sa spomenutim prognanicima za vrijeme rata, a danas volontiramo u staračkim domovima. Primjerice u Staračkom domu Martićeva. Pomažemo starima, bolesnima i nemoćnima, organiziramo im priredbe i druženja. Bit nam je pomoći ljudima koji žive sami ili u staračkim domovima.

|Udruga.hr| Posjećujete i pomažete bolesnoj djeci u  Specijalnoj bolnici u Bistri.
To radim osobno, izvan Udruge. Kao udruga smo se skoncentrirali samo na bolesne i nemoćne na području Zagreba. Jako sam se zbližila s djecom i djelatnicima bolnice i nije mi teško posjećivati ih svaki tjedan. Putujem autobusom, čitam im, prošetam s njima. Unesem promjenu i radost u njihov dan. Bolesni su i često napušteni, a toliko potrebiti. To me ispunjava i tamo sam potpuno druga osoba.

|Udruga.hr| Koliko to čovjeka obogaćuje?
Jako. Trebalo bi sve političare i moćnike poslati da vide kako je toj bolesnoj i napuštenoj djeci. Vrijednosti su pomiješane i pobrkani su lončići. Meni nedostaje ako ih svaki tjedan ne posjetim i to nije mnogo koliko činim ali njima puno znači. To je moj stil života. Imam i ja loših dana ali kad pomislim na tu djecu, a za neku sam posebno vezana, odmah mi je lakše…Kad odem tamo uživam u njima i s ničim se drugim ne opterećujem.

|Udruga.hr| Iznad svega je humano, no koliko je teško pomagati bolesnim i usamljenim ljudima?
Teško je slušati tužne priče bolesnih i usamljenih ljudi, no ja uvijek radije od odlaska s prijateljicom na kavu posjetim ženu koja živi sama i bolesna je. Mnogo je potrebitih kojima kao udruga pomažemo i skraćujemo vrijeme. Naviknu se na nas i čekaju. U volonterizmu je važan taj kontinuitet. Puno je tužnih priča i trebalo bi ljude u tim stvarnim situacijama i pričama predstaviti javnosti da se ona malo senzibilizira. No, većina ih se ne želi snimati jer im je neugodno. I mi se za njih jako vežemo…to su teške situacije…mnogi ljudi žive sami, bolesni, u podrumima i groznim uvjetima….

|Udruga.hr| Na koje načine im kao Udruga pomažete i tko može računati na Vašu pomoć?
Imamo tehnički tim, pružamo im tehničke usluge u obliku raznih popravaka po stanu, duhovne,  usluge gerento-domaćice, socijalnog radnika, osiguravamo sredstva za lijekove…a ponekad i prespavamo kod njih. Radimo na principu da susjed prijavi da osoba živi sama, bolesna, nema obitelj i socijalni radnik iziđe na teren, a o pomoći odlučuje upravni odbor udruge. Udruga ima ukupno 140 štićenika, a najstarija štićenica je rođena 1918. godine.

|Udruga.hr| Kako  mlade, a i ljude općenito potaknuti na volontiranje?
Nedostaje stalna edukacija o tome. Mladi su po cijele dane na mobitelima, tabletima i kompjuterima. Imaju slušalice u ušima ništa drugo oko sebe niti ne čuju niti vide niti ih zanima. Otuđeni su…

|Udruga.hr| Često ne shvaćamo prave vrijednosti duhovnoga, a ne samo materijalnog.
Vrijeme je da cijelo društvo krene u drugom smjeru, pomaganja drugima, a obogaćivanja sebe. Potrebna je stalna edukacija i nije ih dovoljno posjetiti samo za Božić i Uskrs. Kontakt sa starima i bolesnima je jako osjetljivo područje. Netko to može podnijeti, a netko ne. Ne može ih se mijenjati, mora ih se saslušati. Oni imaju djecu ali ne funkcioniraju kao obitelj i ti ljudi su usamljeni i napušteni i mi im konstantno pomažemo.

|Udruga.hr| Od nedavno ste u zasluženoj mirovini pa imate i više prostora, no kako ste volontiranje usklađivali s obavezama na poslu?
Nemam obitelj  pa se mogu posvetiti pomaganju drugima. Radila sam u hotelu u smjenama, bilo nas je mnogo i mogli smo se dogovarati, dobiti slobodan dan i uskladiti sve obaveze. Prije je bilo puno više entuzijazma za pomaganje i kraće radno vrijeme. Danas se, nažalost, u mnogim segmentima izgubila humanost. Volim ljude s margine, one koji su sami i s njima se osjećam dobro. Volontiranje je stvar odgoja i moj stil života.