Anka Juričić

Anka Juričić volonterskim se radom bavi 35 godina i najstarija je volonterka „Doma za starije osobe Trešnjevka“ u kojem je u 2015. godini odradila 760 volonterskih sati. Iako po struci diplomirani pravnik za sebe voli reći da je po zanimanju „svaštar“ pogotovu u volonterskom poslu.

Srdačna, elokventna i s puno životne energije već godinama svoje slobodno vrijeme posvećuje pomaganju drugima, animira ih i socijalizira, a time i sebe obogaćuje. Bio je to odličan povod za razgovor.

|Udruga.hr|: Tko Vas je nominirao za Volonterskog Oskara?

Za nagradu me prijavio moj dom, „Dom za starije osobe Trešnjevka“ na adresama Slavoljuba Penkale 1 i Drenovačka 30. To su matične kuće u kojima volontiram već punih deset godina i to s velikim zadovoljstvom.

|Udruga.hr|: Jeste li očekivali tu prestižnu nagradu i što vam znači?

Nisam je očekivala, ali sam joj se jako obradovala i to iz više razloga. Smatram da je to priznanje meni kao osobi, mom volonterskom poslu, bez obzira kako se čini lagan. Posao je istovremeno i složen i raznolik.

Nagrada me obradovala i držim da je to priznanje mog životnog djela. Ukoliko radite i volontirate 35 godina, to i jest svojevrsna nagrada za životno djelo.

 

Kakve su bile reakcije vaših suradnika, obitelji i prijatelja?

Moja obitelj, moj sin me oduvijek podržava u volonterskom radu i stoga se jako i obradovao. Što se tiče mojih kolega volontera, stanara doma, koji se uključuju sa mnom u različite akcije, obradovali su se i rekli da to svakako zaslužujem. Naravno, mene su obradovale njihove čestitke kao i njihovo pozitivno mišljenje o meni i mojem radu. Jednako tako misli i naša izvršna ravnateljica, moja voditeljica kao i moja prijašnja voditeljica…

|Udruga.hr|: Kakva je bila atmosfera na samoj dodjeli nagrada za koju ste odabrani među brojnom konkurencijom?

Moram istaknuti da je Volonterski centar Zagreb uvijek jako dobro organiziran pa je tako i sama dodjela i svečanost bila na nivou, ne bombastična ali decentna i društveno prihvatljiva. Ovom bi prilikom uputila sve pohvale Volonterskom centru Zagreb.

Osjećala sam se vrlo ugodno i počašćeno.

|Udruga.hr|: Nagrada za zagrebačkog volontera/ku godine, Volonterski Oskar, u javnosti je pozitivno prihvaćena i medijski dobro popraćena. Kako ste se nosili s time?

Cijeli događaj kao i sama dodjela medijski su bili jako popraćeni, ali mislim da bi trebali i još više. Svakako je potrebno promovirati naše volontere, pogotovo mlade ljude, da ih se potakne i animira kako bi se što više uključivali u volontiranje. To im je odlična praksa za jačanje samopouzdanja i stjecanje neprocjenjivog iskustva u različitim poslovima.

Dala sam puno izjava i intervjua za tiskane medije, televiziju, radio… Nisam naviknuta na to, ali iskoristila sam priliku za promociju volonterskog posla. No, uvijek se o njemu može i treba pisati više.

|Udruga.hr|: Iza vas je dug volonterski staž, dakle puno ste slobodnog vremena posvetili volontiranju.

Volontiram punih 35 godina. Počela sam upravo ovdje i to prije 35 godina kad sam bila član Sindikata grafičara i dolazila u posjet dok su na ovome mjestu još bile trošne barake sa samo pet djelatnika. Svih 35 godina radim bez novčane naknade ali radim sa zadovoljstvom, doživljavam to kao igru i kao hobi, doživljavam to kao druženje, stjecanje novih prijatelja i stvaranje dobrih međuljudskih odnosa. Dobila sam priznanje za stvaranje dobrih međuljudskih odnosa u sredini u kojoj radim i jako sam sretna zbog toga.

|Udruga.hr|: Svakodnevno nesebično pomažete onima kojima je pomoć potrebna što dokazuje kako je nagrada otišla u prave ruke. Kako izgleda vaš volonterski radni dan?

Svaki moj radni dan je različit, imam slobodno radno vrijeme koje sama organiziram i odlazim kad završim s jednom fazom posla. Ima jako puno posla, ali radim ga s zadovoljstvom. Doživljavam ga kao hobi i igru. Radim dnevno od četiri do deset sati. Kad smo se, primjerice, pripremali za fašnik radila sam kostime po mojim kreacijama i po desetak sati dnevno. Radim sve što je potrebno i raduje me svaki posao u kojem mogu pomoći.

Jedno ljeto sam sakupljala papir oko zgrade doma. Ustala sam rano ujutro i pokupila sve smeće oko zgrade. I kada sam se osjećala posebno zadovoljno? Kad sam uništila sve grafite na domu. Kupila sam boju, sama sam to financirala, i uništavala kockicu po kockicu grafita.

|Udruga.hr|: Raspon vašeg rada je prilično velik. No, koje biste područje izdvojili kao svoj najplodniji teren? U kojem segmentu mislite da možete najviše doprinijeti svojim radom?

Svi smatraju, a i ja se s time slažem u – idejama. Moja najveća prednost su ideje, stalno nešto osmišljavam, razmišljam, stavljam na papir pa ako se odmah ne uspije realizirati, realizirat će se u nekom budućem vremenu. Dakle, kreacije su moji aduti i najčešće sam u radionici. Najčešće radim sa stanarkom doma koja ima 96 godina, zagrebačka je krojačica, pomaže mi i uči me… Družim se s njome već četiri godine jer su me zamolili da ju asociram – bila je tužna kad je došla u dom. Socijalni djelatnici Doma imaju svoj stručni stav o tome zašto se stanari, primjerice, trebaju seliti u drugu sobu, a ja im pomažem u preseljenju i prihvaćanju toga. Važna je ta psihološka pomoć.

|Udruga.hr|: U našem društvu, u kojemu je vrijeme novac, većina živi u neprestanoj jurnjavi za njim. Oni koji imaju dovoljno novca nemaju vremena, a niti empatije prema volontiranju. Kako ih animirati?

Nisam materijalist, mene novac uopće ne zanima, brojne stvari koje radim u Domu čak i sama financiram. Volonterski centar u Zagrebu je vrlo dobro organiziran i animira mlade ljude da se uključe. Mogu se uključiti u interno volontiranje na području Republike Hrvatske, kao i u međunarodno.

Volonterski centar ima čak 50 projekata u Hrvatskoj i inozemstvu u koje se svatko može uključiti. Bila sam najstarija u Centru i s tim mladim ljudima sam se dobro osjećala. Kad smo boravili u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit bilo nas je iz različitih gradova i sjajno smo se družili, uredili smo botanički vrt. Tako sam, primjerice, upoznala različite nove biljke.

Volontiranjem stječete bogatstvo i dajete bogatstvo drugima svojom praksom, svojim znanjem, svojom empatijom prema drugima.

|Udruga.hr|: Kako se bolje organizirati i pokloniti svoje vrijeme i za dobrobit, a ne samo za novac?

Dobra organizacija je bit svega. Ako, primjerice, odvojite samo jedan sat od gledanja televizije, možete ga posvetiti volontiranju. Jedan dan ćete biti u nedoumici ali za par dana bit ćete jako zadovoljni. Danas ljudi težište stavljaju na materijalno i to je pogrešno. Novac je nužno zlo i potreba jer moramo od njega živjeti ali novac ne daje sreću i ne daje zadovoljstvo. Mnogo je veće zadovoljstvo poljubac djevojčice Mile, osobe sa posebnim potrebama iz bolnice Gornja Bistra.

Nema tog novca kojim se to može platiti. To su vrijednosti koje ostaju. Poznajem ljude koji imaju puno novca, ali nisu sretni. Novac ne daje sreću već ljubav prema drugima. Voljeti drugoga znači voljeti sebe.

|Udruga.hr|: Koliko volonteri pomažu zajednici u kojoj žive?

Volonteri svojim radom jako pomažu zajednici. Tko misli da ne, taj je u krivu. Mala grupa može pokrenuti svašta i to su upravo volonteri. Oni čine dobro i drugima i sebi. To može samo volonter, ali mora imati u sebi taj poriv koji ga tjera – svakodnevno volontiranje za njega je život!

Volontiranjem se stječe samopouzdanje, nauče se raditi različite stvari, stječu se radne navike i to je pravo bogatstvo. Možda toga danas nije svjestan, ali sigurno će biti kroz nekoliko godina.

|Udruga.hr|: Koja je vaša poruka mladima kako bi se angažirali u volontiranju i koji su prvi koraci koje bi trebali napraviti?

Neka se za početak uključe u Volonterski centar Zagreb, Ilica 29, srdačno će ih primiti i uputiti na literaturu koju trebaju proučiti. Većina će ih se, kada zaključe u što bi se mogli uključiti i čime bi mogli pomoći i tako doprinijeti radu zajednice, sigurno vratiti. Djelatnici Volonterskog centra će ih uputiti na projekte, animirati ih i pomoći da razviju afinitet, uvažiti njihove želje i doći do rješenja prihvatljivog i za volontera i za centar na obostrano zadovoljstvo.

Svjetlana Pećinar