Marija Pujo Tadić

Naša sugovornica je Marija Pujo Tadić, ugledna i ključna osoba u oblikovanju klimatskih politika u Hrvatskoj i šire. Predsjednica je i suosnivačica Međunarodnog instituta za klimatske aktivnosti – IICA, pravnica, klimatska liderica educirana pod mentorstvom Ala Gorea te hrvatska predstavnica na čak devet UN-ovih konferencija o klimatskim promjenama.

Osim što je stručnjakinja za okolišno pravo i klimatsku diplomaciju, Marija je među prvima sudjelovala u uvođenju ESG standarda u hrvatski poslovni sektor te je prva odvjetnica u Hrvatskoj sa službenom specijalizacijom iz okolišnog prava.

S njom razgovaramo o klimatskim politikama, ulozi Hrvatske u globalnim pregovorima te o tome što zapravo znači voditi klimatsku akciju — ne samo riječima, nego djelima.

Udruga.hr: Vi ste pravnica koja je karijeru posvetila klimatskim pitanjima. Kada ste prvi put osjetili da pravna struka može biti snažan alat u borbi protiv klimatskih promjena?

Marija Pujo Tadić: Klimatske promjene i s njima povezane posljedice, koje se očituju ne samo u potresima, požarima i poplavama nego i u različitim nepredviđenim bolestima i virusima, predstavljaju jednu od najvećih opasnosti 21. stoljeća. Kada sam se prije petnaestak godina, nakon edukacije pod mentorstvom gospodina Ala Gorea, vratila u Zagreb i stekla zvanje Climate Leader, osobito imajući u vidu činjenicu da sam pravnica, shvatila sam da će pitanje klimatskih promjena zasigurno imati i zakonodavno uporište. Ubrzo se to i pokazalo točnim — legislativa iz područja klimatskih promjena, koja je početkom 2010. godine obuhvaćala tek nekoliko propisa, ubrzo je narasla na mnogobrojne zakone, pravilnike i strategije, te danas broji više od 800 različitih propisa.

Udruga.hr: Dolazite iz Dubrovnika — koliko su vas rodni kraj i odnos prema moru i prirodi oblikovali u profesionalnom smislu?

Marija Pujo Tadić: Rođena sam u Dubrovniku, gdje sam završila i srednju školu, ali sam podrijetlom iz Cavtata, onog malog, prekrasnog gradića južno od Dubrovnika, gdje možete uživati u predivnim zalascima sunca, odakle potječu Vlaho Bukovac i Frano Supilo. Djetinjstvo sam provela igrajući se na prelijepim plažama sa svojim prijateljima, ali i sa strancima, što vas nekako duboko dotakne i nesvjesno oblikuje kasnije u životu, jer želite tu ljepotu i sačuvati. Sama pomisao da bi, zbog podizanja razine mora, svi ti naši predivni gradovi na hrvatskoj obali mogli nestati dovoljan mi je motiv da sve snažnije zagovaram klimatsku akciju Republike Hrvatske.

Udruga.hr: Sudili ste u predmetima onečišćenja okoliša — postoji li slučaj koji vas je posebno obilježio ili promijenio način na koji gledate pravdu i okoliš?

Marija Pujo Tadić: Karijeru sam započela 1993. godine u Ministarstvu graditeljstva i zaštite okoliša, kada smo nakon rata pisali prve zakone iz tog područja i gdje sam provela dovoljno vremena da se upoznam sa zaštitom okoliša već u toj ranoj fazi.
Sve mi je to jako puno pomoglo kasnije na sudu, kada su se počeli pojavljivati prvi sporovi koji su se ticali onečišćenja okoliša. Ti su sporovi sami po sebi iznimno zahtjevni jer se zaštita okoliša smatra posebno zaštićenim dobrom, pa su u propisima predviđene vrlo visoke kazne za povrede okoliša (u stotinama tisuća eura).

Ono što mi je bilo presudno za početak razmišljanja o promjeni karijere bio je trenutak kada su mi na raspravu došle stranke koje su počinile djela onečišćenja okoliša za koja je bila predviđena milijunska kazna, a došle su same — bez odvjetnika. Na moj upit zašto nisu angažirale odvjetnika koji bi ih zastupao, jer im prijeti visoka kazna, odgovorili su: Rado bismo, ali se nitko u to područje ne razumije!

Bila je to 2008. godina, a zaštita okoliša kao posebno područje prava bila je još u povojima. Budući da sam se oduvijek željela baviti područjem zaštite okoliša koje volim i činiti nešto istinski dobro i korisno, uslijedila je odluka koja je bila sve samo ne lagana. Raspitala sam se kako bih mogla specijalizirati zaštitu okoliša možda sa samog suda, ali to je bilo nemoguće jer takva specijalizacija tada uopće nije postojala, iako je u tom trenutku zaštita okoliša u Europskoj uniji doživljavala svoj zamah.
Jedini pravi put bio je — specijalizirati se kroz praksu.

Udruga.hr: U Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) vodili ste brojne projekte. Što ste tada naučili o tome kako institucije stvarno funkcioniraju kad je u pitanju održivost?

Marija Pujo Tadić: Sada, kada gledam unatrag na projekte koje je tada financirao Fond (FZOEU), može se reći da su to bili prvi, početni i ključni projekti za uspostavu sustava gospodarenja otpadom, osobito uspostava sustava naknada za povrat plastične ambalaže, energetski učinkovite javne rasvjete i sličnih programa. Mislim da je to bilo vrlo dobro i brzo postavljeno, jer se Fond osnovao tek 2005. godine, svega četiri godine prije nego što sam došla na funkciju glavne tajnice Fonda, a sustav je već tada davao prve rezultate. Rješavali smo pitanje onečišćenja okoliša plastičnom ambalažom, a paralelno i socijalni problem, jer su mnogi u skupljanju plastičnih boca pronašli dodatni izvor zarade.

Međutim, u Fondu za zaštitu okoliša ostala sam nepunu godinu dana jer sam vrlo brzo shvatila da područje koje najbrže raste jest područje klimatskih promjena i politika. Bila je to 2010. godina, a Republika Hrvatska još nije bila članica Europske unije.

Tijekom pretpristupnih pregovora za ulazak Hrvatske u EU dobili smo zadatak zatvoriti poglavlje 27. — Okoliš. Angažirali su me s raznih strana, ponajviše iz Ministarstva zaštite okoliša, na izradi različitih pravilnika, jer sam već tada bila jedina pravnica koja se intenzivno bavila okolišnim pravom, a dodatno sam se i educirala u inozemstvu.

Udruga.hr: Kada ste osnovali Međunarodni institut za klimatske aktivnosti (IICA-u), vjerojatno niste mogli znati koliko će ESG postati ključna tema deset godina kasnije. Jeste li već tada predviđali ovaj trend?

Marija Pujo Tadić: Nakon povratka s edukacije i mentorstva gospodina Al Gorea shvatila sam da je budućnost, osim u zakonodavstvu klimatskih promjena, i u činjenici da će to područje vrlo brzo rasti i širiti se. Stoga sam 2012. godine odlučila osnovati prvo udruženje stručnjaka (jer nas je tada u Hrvatskoj bilo svega troje ili četvero iz tog područja) s plemenitim ciljem da budemo istinska potpora poslovnoj zajednici te poveznica s Vladom, odnosno Ministarstvom, u kompleksnim pitanjima klimatskih promjena.

U proteklih trinaest godina uložila sam ogromnu količinu truda, rada i financijskih sredstava kako bih sve uvjerila koliko je pitanje klimatskih promjena važno za sve nas, naše gospodarstvo i našu djecu, kao i za Republiku Hrvatsku.

Danas mi je drago što od te svoje misije nisam odustala, jer članstvo IICA-e sada čine najveće i najuglednije hrvatske i međunarodne kompanije poput Končar grupe, Orbica, Nexe grupe, Coca-Cole, EY-a, Podravke, Fortenove i drugih, kojima pomažemo integrirati održivost u njihovo poslovanje.

Jesam li bila „vizionarka“ kada je riječ o ESG kriterijima koje kompanije danas moraju integrirati u svoje poslovanje — možete zaključiti i sami iz prethodnog odgovora.

Udruga.hr: Educirali ste se pod mentorstvom Al Gorea — kako je izgledalo to iskustvo i što vas je osobno najviše dojmilo?

Marija Pujo Tadić: Climate Reality Project, čiji je osnivač gospodin Al Gore, 2012. godine uputio je poziv vladama EU da predlože po jednu osobu iz svake države Europe za edukaciju i stjecanje zvanja Climate Leader. Poznajući koliko sam truda uložila u okolišno pravo, Ministarstvo zaštite okoliša obavijestilo me o pozivu i predložilo za edukaciju.

Iako je edukacija tada bila vrlo skupa, prijavila sam se jer sam željela svoje znanje iz zaštite okoliša nadograditi upravo područjem klimatskih promjena. Međutim, budući da je projekt za ovaj dio Europe vodio ured u Mađarskoj, obavijestili su me da je broj sudionika popunjen i da se više ne mogu prijaviti. Bila sam zatečena i razočarana jer nije postojao nikakav kandidacijski postupak.

Odlučila sam pronaći e-adresu gospodina Gorea i njegova ureda te im osobno napisala pismo u kojem sam opisala koliko su klimatske promjene moja velika ljubav, da sam zbog specijalizacije iz okolišnog prava napustila sudačku karijeru te da mi nije jasno zašto nisam mogla proći nikakav kandidacijski postupak, iako iskreno želim završiti njihovu edukaciju.

U roku od tjedan dana dobila sam odgovor da se odmah javim njihovu centru u Mađarskoj. Štoviše, sav trošak edukacije — uključujući smještaj i avionsku kartu (jer se edukacija održavala u Istanbulu) — bio je pokriven s njihove strane. Bilo je to iznimno dirljivo i lijepo iskustvo.

U Istanbulu je sve bilo odlično organizirano. Iako smo imali cjelodnevna predavanja, osobno upoznati gospodina Al Gorea i prisustvovati njegovim predavanjima bila je velika čast. Stekla sam mnoge kontakte jer je iz svake države svijeta bio prisutan po jedan kandidat. Upoznali smo i Istanbul te imali organizirane izlete.

No, neprocjenjiva vrijednost bila je znanje koje smo stekli, kao i činjenica da smo dobili zvanje Climate Leader, pravo i mogućnost korištenja svih prezentacija gospodina Gorea koje smo mogli prilagođavati vlastitim potrebama. Na kraju smo dobili njegove fascinantne prezentacije i licencu da ih koristimo kad god i gdje god želimo.

Sada, gotovo deset godina kasnije, nakon rada u području klimatskih promjena i politika, shvaćam da je to bio najbolji način da se ta tema približi javnosti.

Udruga.hr: Sudjelovali ste na devet COP konferencija, od Pariza do Dubaija. Koja vam je ostala najviše u sjećanju i zašto?

Marija Pujo Tadić: Svaki COP (Conference of the Parties) — najveća i najvažnija međunarodna konferencija o klimatskim promjenama i klimatskoj akciji, koja se održava svake godine od 1995. pod okriljem UNFCCC-a — važan je na svoj način. Na tim konferencijama sudjeluje više od 197 država svijeta, kreiraju se globalne klimatske politike i prati napredak u provedbi obveza koje su države preuzele.

Smatram da je zbog postignutog napretka i njegova značaja najvažniji bio COP21, tzv. Pariški sporazum, održan 2015. godine u Parizu. Nakon mnogih bezuspješnih pokušaja da se sve države članice obvežu na smanjenje emisija stakleničkih plinova, upravo je Pariškim sporazumom postignut najvažniji iskorak.

Pariški sporazum predstavlja veliku prekretnicu i povijesnu pobjedu multilateralne diplomacije, jer je to prvi međunarodno obvezujući sporazum o klimatskim promjenama. Sama činjenica da je sporazum usvojen predstavlja trijumf za međunarodnu diplomaciju i otvara mogućnost globalnih rješenja za globalne izazove koji su pred nama.

Udruga.hr: Kako biste ocijenili poziciju Hrvatske danas u globalnim klimatskim pregovorima — jesmo li više promatrači ili aktivni sudionici?

Marija Pujo Tadić: Hrvatska kao članica Europske unije sudjeluje u zajedničkim pregovorima i stavovima EU-a. Također preuzima svoje obaveze što se tiče NDC (tzv. nacionalnih doprinosa smanjenju emisija).
EU je jedan od ključnih aktera u globalnim klimatskim dogovorima, pa Hrvatska time neizravno ima značajnu pregovaračku težinu — ali nema samostalni utjecaj izvan europskog okvira.

Republika Hrvatska sudjeluje  na COP-ovima i drugim konferencijama i aktivna je u regionalnim inicijativama (npr. unutar Sredozemlja, Inicijative za zelenu tranziciju Jugoistočne Europe), ali rijetko predvodi inicijative ili postavlja trendove.

U praksi, to znači da se više ponašamo kao „konstruktivni sljedbenik” — podržavamo zajedničke ciljeve EU-a, ali ne oblikujemo pregovaračku agendu, što je s obzirom na našu veličinu reklo bi se razumljivo.

Udruga.hr: U posljednje vrijeme često govorite o ESG-u i održivom poslovanju. Koliko su hrvatske tvrtke stvarno spremne na tu tranziciju?

Marija Pujo Tadić: S obzirom da smo prvi u Republici Hrvatskoj kroz našu IICA zajedno s našim međunarodnim partnerima već 2020. godine započeli  edukaciju o ESG-u imamo direktne uvide u napredak u tom području.

Naime, u načelu su velike korporacije u Hrvatskoj solidno spremne i još intenzivno rade na tome. Imamo primjere koji pokazuju da ESG nije samo deklaracija nego i praksa.

Male i srednje tvrtke još su na početku ili u ranijoj fazi tranzicije, dakle Hrvatsko tržište je zapravo u fazi prelaska iz „inicijalne svijesti“ u prvu fazu primjene, ali svakako još uvijek nismo na razini lidera ESG tranzicije pa mi nije jasno kako je moguće nagrađivanje nekih tvrtki premda još uvijek nema razrađene metodologije nagrađivanja na državnoj razini.

Dakle, možemo reći da smo  više “aktivni sudionici” nego pasivni promatrači — jer vidimo konkretne akcije — ali nismo (još) među  naj proaktivnijima u smislu globalnih trendova ESG.

Udruga.hr: Koliko vam u svemu pomaže pravno znanje — je li prednost ili ponekad prepreka kad ulazite u područje gdje prevladavaju političke i ekonomske odluke?

Marija Pujo Tadić: S obzirom da se bavim globalnim politikama klimatskih promjena i klimatskom diplomacijom pravno znanje mi je bilo iznimno korisno.

Pravno znanje u ovom području je velika prednost upravo zbog toga što je i logika kod pravnika  malo drugačija i više gledaju unaprijed prema posljedicama određenje radnje, a upravo to se traži u području klimatskih promjena.

Posljedice klimatskih promjena i nagomilana koncentracija stakleničkih plinova zbog kojih one i nastaju, nisu rezultat aktivnosti jedne generacije već više generacija pa će se upravo tako i rješavati i zbog toga se projekcije rade na dulja razdoblja npr. Strategija prilagodbe klimatskim promjenama do 2040. godine s pogledom na 2070. g.

Udruga.hr: Postali ste prva odvjetnica sa specijalizacijom iz okolišnog prava u Hrvatskoj. Kako izgleda praksa u tom području — ima li dovoljno svijesti i potražnje za takvim znanjem?

Marija Pujo Tadić: Prije svega moram napomenuti da su pravila Hrvatske odvjetničke komore što se tiče priznanja specijalizacije iz Okolišnog prava jako stroga, prije svega morate najanje 8 godina intenzivno se kroz praksu baviti ovim područjem prava, te napisati nekoliko priznatih znanstvenih radova na tu temu kao i sudjelovati u međunarodnim projektima.

Kada to sve i ispunite prolazite kroz proceduru Hrvatske odvjetničke komore sukladno njihovom Pravilniku o priznanju specijalizacije. To je i razlog što sam se zapravo nakon 12 godina intenzivnog bavljenja ovim područjem prijavila za specijalzaciju i uspjela.

Zahvaljujem Hrvatskoj odvjetničkoj komori koja je prepoznala moj trud i rad, ali i veliku ljubav prema Okolišnom pravu.

Iako opća javnost još ne vidi okolišno pravo kao posebno područje, situacija se mijenja: Naime, sudska praksa EU i domaćih sudova sve češće uključuje okolišne aspekte.

Struka (odvjetnici, inženjeri, urbanisti) sve više uviđa da su okolišni propisi ključni za održivost projekata.

Nadalje, to je izrazito perspektivno područje, jer:

EU „Zeleni plan“ i fondovi nameću stroge standarde,
Hrvatska će morati uskladiti niz zakona (npr. klimatski zakon, zakon o obnovljivim izvorima),
a mladi stručnjaci i kompanije traže održive modele poslovanja.

Udruga.hr: Sudjelovali ste i u međunarodnim radnim skupinama i zadacima. Koliko je važno da Hrvatska ima ljude poput vas “za stolom” na tim razgovorima?

Marija Pujo Tadić: Sudjelovanje u međunarodnim forumima omogućuje vam da iz prve ruke vidite kako druge zemlje rješavaju okolišne izazove,donesete najbolje prakse i inovativne modele (npr. u obnovljivoj energiji, gospodarenju otpadom, klimatskoj adaptaciji), kao i da educirate hrvatske institucije, poslovni sektor i javnost.
To često znači da postajete most između Bruxellesa i Zagreba — prevodite složene politike u konkretne, primjenjive mjere.

Također, kada netko iz Hrvatske sudjeluje u izradi međunarodnih dokumenata to podiže standarde stručnosti unutar zemlje, inspirira mlađe generacije pravnika da se bave ovim područjem i potiče interdisciplinarni pristup (pravo + ekologija + ekonomija).

Drugim riječima, vaše sudjelovanje stvara efekt množenja znanja a to nam je kao maloj državi iznimno važno.

Udruga.hr: Kao EU Climate Pact ambasadorica, što vidite kao najveći izazov u približavanju klimatskih tema običnim građanima?

Marija Pujo Tadić: Odlično pitanje — i zapravo jedno od najvažnijih koje se postavlja svakoj osobi koja je uključena  u klimatsku politiku.

Kao EU Climate Pact ambasadorici, najveći izazov u približavanju klimatskih tema građanima bio bi upravo prijevod kompleksne politike u osobnu stvarnost. Drugim riječima: kako da „Fit for 55“, „ETS“ ili „Zeleni plan“ prestanu zvučati apstraktno i postanu svakodnevni život ljudi. Ne možemo očekivati klimatsku tranziciju bez razumijevanja stvarnosti građana.
Ako klimatske mjere doživljavaju kao financijski teret, a ne priliku, otpor raste.
Zato je ključna pravedna tranzicija – da „zelene“ politike budu i socijalno osjetljive.

Udruga.hr: U posljednje vrijeme često govorite i o klimatskoj diplomaciji. Što to konkretno znači i koliko je važna “mekana moć” u klimatskoj politici?

Marija Pujo Tadić: Kad govorimo o klimatskoj diplomaciji, govorimo zapravo o novom jeziku međunarodne suradnje — onom u kojem se energetika, sigurnost, razvoj i okoliš više ne mogu razdvajati. Klimatska diplomacija obuhvaća sve napore država, institucija i aktera da kroz dijalog, pregovore i partnerstva: smanje globalne emisije, potaknu pravednu tranziciju i izgrade zajedničke standarde za održivost, energiju i trgovinu.

To je nova dimenzija međunarodnih odnosa, gdje pravnici, znanstvenici, poduzetnici i civilno društvo zajedno oblikuju globalne odluke.
„Mekana moć“ znači utjecaj kroz vrijednosti, ideje i suradnju.

Klimatska diplomacija je upravo to: umijeće uvjeravanja, ne prisile. EU koristi Zeleni plan kao instrument meke moći — pokazuje da klimatska neutralnost može biti i ekonomski model, ne samo moralna obveza. Za manje zemlje poput Hrvatske, klimatska diplomacija je prilika da budu veće nego što im veličina sugerira.

Kroz meku moć — stručnost, partnerstva, inovativne projekte — možemo imati razmjerno velik utjecaj u EU i regiji.
Sudjelovanjem u radnim skupinama, inicijativama i projektima, Hrvatska može graditi reputaciju zemlje koja: razumije tranziciju, poštuje okolišne standarde i pomaže susjedima u usklađivanju s europskom klimatskom politikom.

Jer klimatska politika više nije samo ekologija — to je pitanje sigurnosti, energetske neovisnosti i globalne pravde.
Mekana moć u tom kontekstu znači: sposobnost graditi povjerenje, stvarati koalicije voljnih i promovirati pozitivne modele promjene bez sukoba interesa.

Klimatska diplomacija zapravo znači sposobnost voditi globalne promjene bez isključive dominacije, već kroz inspiraciju i suradnju.

Udruga.hr: I za kraj, jedno osobnije pitanje — nakon toliko godina borbe za okoliš, što vas i dalje pokreće? Što vam daje snagu da nastavite?

Marija Pujo Tadić: Okolišno pravo je možda jedno od rijetkih područja gdje se pravna struka doslovno pretače u zaštitu života — zraka koji udišemo, vode koju pijemo, prostora u kojem djeca odrastaju.
Ta povezanost između prava i stvarnosti daje nevjerojatnu motivaciju: osjećaj da zakon nije samo tekst, nego alat koji štiti budućnost.

Na kraju, sve se svodi na jednostavno, gotovo intimno osjećanje — odgovornost prema prostoru koji volite, ljudima i domovini, a tada — nemate luksuz odustati.
To nije samo posao, nego poziv.

Za kraj samo bih citirala Darwina: „Ne opstaju najjači pripadnici jedne vrste, niti najinteligentniji, nego oni koji se najbolje prilagođavaju promjenama!!”

Razgovarao: novinara mr.sc. Goran Jungvirth