Dunja Bonacci Skenderović

Udruga.hr: U državi kao što je Hrvatska za vas ima puno posla u vezi spomenutih tema. Ipak, koja je od njih za vas najvažnija i što vas je potaknulo na rad i aktivizam u vezi nje?

Nasilje nad ženama je veoma široko područje koje izlazi iz sfere samog aktivističkog djelovanja. Trenutno se intenzivno bavim problematikom intimnog partnerskog femicida te prikupljam i analiziram slučajeve u Hrvatskoj od 2016. do danas. Prije toga sam provela istraživanje o spolnom uznemiravanju na radnom mjestu. Dakle ja se bavim istraživanjima, analizama i prikupljanjem podataka vezano uz nasilje nad ženama. Mene zanima kako sustav koji bi trebao prevenirati i suzbiti nasilje nad ženama funkcionira i to je okosnica oba moja istraživanja.

U temu suzbijanja i prevencije nasilja nad ženama sam ušla 2004. godine kao volonterka Ženske sobe i to sasvim slučajno. Reklo bi se da je problematika izabrala mene prvo, a onda shvativši koliko je to složen problem, odlučila sam dalje nastaviti se baviti s njom. Nekoliko godina sam se makla od teme nasilja nad ženama. Međutim početkom #metoo pokreta sam joj se vratila kroz problematiku seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu.

Ono što me potaklo i što me drži u temi je shvaćanje ogromne nepravde koje žene trpe kao i oduzimanje njihovih ljudskih prava. S jedne strane Svjetska zdravstvena organizacija je 2013. nazvala nasilje nad ženama globalnim zdravstvenim problemom razmjera epidemije, a za vrijeme pandemije COVID-19 UN je nasilje nad ženama prozvao ‘pandemijom u sjeni’. Podaci pokazuju da se brojka u vezi nasilja i dalje ne smanjuje.

Udruga.hr: Možete li nam ukratko opisati koje su osnovne hipoteze i sastojci vašeg istraživanja o spolnom uznemiravanju na radnom mjestu?

U istraživanju sam se fokusirala na rasprostranjenost spolnog uznemiravanja na radnom mjestu, odnos žrtve i počinitelja kao i preventivne te korektivne mjere koje bi poslodavci prema zakonu o radu (ako imaju više od 20 zaposlenih) trebali provoditi.

Udruga.hr: Koji su najvažniji rezultati istraživanja?

Čak 71.36% ispitanika/-ca je odgovorilo da su tijekom dosadašnjeg radnog vijeka doživjeli spolno uznemiravanje na radnome mjestu. Najčešći oblici spolnog uznemiravanja u čak 90.09% jesu:

1. neželjene seksualne primjedbe te sugestivni i uvredljivi komentari i/ili šale usmjerene prema osobi ili izrečene u prisutnosti osobe

2. požudno i neprimjereno izravno gledanje u dijelove tijela

3. neželjeni dodiri, grljenje, ljubljenje

4. neželjeni pozivi seksualne prirode

Čak 82.36% ispitanika/-ca označilo je kako su doživjeli/-le dva ili više oblika spolnog uznemiravanja i nasilja. Svaki/-a treći/-a od ispitanika/-ca koji/-a su doživjeli/-e spolno uznemiravanje na radnome mjestu, doživjeli/-e su ga od više od jedne osobe. Spolno uznemiravanje od nadređene osobe doživjelo je 61.18% ispitanika/-ca.

Što se tiče prijave spolnog uznemiravanja nekom u tvrtki, 83.23% ispitanika/-ca je navelo kako nisu nikom u tvrtki prijavili. Tek 16.77% je prijavilo spolno uznemiravanje na radnom mjestu. Prijavile su ga isključivo žene. Najveći dio ispitanica je uznemiravanje prijavilo isti ili sljedeći radni dan, njih 38.90%. U najvećem broju slučajeva, 53.57% uznemiravanje je prijavilo nadređenoj osobi. Prijava nužno nije značila i pozitivan ishod budući da 51.85% ispitanica navodi kako nakon prijave nisu poduzeti nikakvi daljnji koraci. Na pitanje o tome kako je riješena prijava u 20.69% slučajeva ispitanicama nije poznato kako je riješena. U 20.69% slučajeva navode da je zlostavljač dobio opomenu, dok u 17.24% slučajeva uznemiravanje nije utvrđeno.

Najčešći razlog neprijavljivanja spolnog uznemiravanja je nepovjerenje u poslodavca – ispitanici/-ce u 56.77% smatraju da poslodavac neće ništa poduzeti u slučaju prijave. Čak 53.38% ispitanika/-ca odgovorilo je da su se sami/-e suprotstavili/-le zlostavljaču. Njih 34.96% je navelo kako nisu prijavili spolno uznemiravanje iz straha od osvete i/ili drugih neželjenih posljedica. Nadalje, njih 25.56% navodi da ne znaju komu to prijaviti u tvrtki. Njih 23.68% odgovorilo je kako nisu prijavili zbog srama.

Dok zbog straha od gubitka posla zlostavljanje nije prijavilo 23.31% ispitanika/-ca. Udio ispitanika/-ca koji nisu prijavili zato što nisu upoznati s postupkom prijave iznosi 21.80%. Dok 21.43% ispitanika/-ca navodi kao razlog neprijavljivanja to što ne znaju je li to što se dogodilo bilo spolno uznemiravanje.

Udruga.hr: Spomenuli ste da je u tvrtkama s dvadeset i više zaposlenika prema zakonu o radu potrebno provoditi preventivne mjere. Je li to zaživjelo?

Ispitanici/-ce koji/-e rade u tvrtkama s 20 ili više zaposlenika u 44.89% odgovaraju kako je u njihovim tvrtkama uređen sustav prevencije kroz pravilnik o radu ili drugim sličnim dokumentom. Ipak 16.45% ispitanika/-ica odgovara da u tvrtkama u kojima rade nije uređen sustav prevencije kroz pravilnik o radu ili drugim sličnim dokumentom, dok ih je 37.33%, navelo/-le kako ne znaju je li pravilnicima uređena zaštita dostojanstva radnika.

Nadalje, 46.67% navodi kako u tvrtkama u kojima rade postoji povjerenik za zaštitu dostojanstva radnika. Međutim, njih 23.56% njih navodi kako u tvrtkama u kojima rade ne postoji povjerenik za zaštitu dostojanstva radnika, dok 29.77% ispitanika/-ca koji ne znaju postoji li povjerenik za zaštitu u tvrtki u kojoj rade.

Čak 75.22% ispitanika/-ca je odgovorilo kako u tvrtkama u kojima rade se ne provodi edukacija o spolnom uznemiravanju na radnom mjestu.

Udruga.hr: Koja je svrha vašeg spomenutog istraživanja i ima li nade za ozbiljno kažnjavanje takvog čega kada se u Hrvatskoj čak i za silovanje dobivaju smiješne kazne, od godinu – dvije?

Kao što sam navela ciljevi istraživanja su bili dobiti uvid u postojanje i prisutnost spolnog uznemiravanja na radnome mjestu te dobiti uvid imaju li tvrtke u Hrvatskoj uspostavljen učinkovit sustav prevencije i provedbe korektivnih mjera protiv spolnog uznemiravanja na radnome mjestu.

Na žalost nisam optimistična. Moje istraživanje je pokazalo da je seksualno uznemiravanje, koje spada u domenu kaznenog djela itekako prisutno. Seksualno uznemiravanje je kazneno djelo kada onaj koji uznemirava je nadređen osobi koju uznemirava ili se osoba prema njemu nalazi u odnosu zavisnosti ili koja je posebno ranjiva zbog dobi, bolesti, invaliditeta, ovisnosti, trudnoće, teške tjelesne ili duševne smetnje, međutim broj koji je prijavljen je jako nizak, a osuda minimalna.

Slično kao u slučaju koji je bio aktualan u medijima prije nekoliko tjedana: zlostavljač – gazda kafića je dobio nepravomoćno 10 mjeseci uvjetno za spolno uznemiravanje konobarice.

Udruga.hr: Tko je prema vama najodgovorniji za nedovoljnu zaštitu žena u hrvatskom društvu, policija, pravosuđe, zakonodavci?

Upravo dok sam se pripremala za ovaj intervju Vijeće Europe je objavilo izvještaj o provedbi konvencije o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija) u Hrvatskoj. Ovo izvješće je veoma dobro pokazalo koje su problematične točke sustava zaštite žena od nasilja.

U izvješću se tako naglašava potreba za razumijevanjem “rodne prirode” svih oblika nasilja nad ženama. To znači da ne postoji razumijevanje da je nasilje nad ženama rodno uvjetovano nasilje, tj. nasilje koje je usmjereno na ženu zbog toga što je žena i/ili u mnogo većem broju pogađa žene. U Hrvatskoj se to događa zbog prevladavajućih predrasuda i patrijarhalnih stavova.

Izvješće navodi da ti stavovi „još uvijek prevladavaju u sustavu kaznenog pravosuđa, što često dovodi do kvalifikacije ozbiljnih incidenata nasilja kao prekršaja, a ne kaznenih djela, što također rezultira manje odvraćajućim sankcijama.“ Ja bih dodala da takvi stavovi prevladavaju i u drugim dijelovima sustava, pa kao posljedicu primjerice imamo nepravovremenu reakciju na obiteljsko nasilje koje onda završi femicidom. Budući da sam sudjelovala u pisanju izvještaja u sjeni, kojeg su pripremale nevladine organizacije, kao i u monitoringu provedbe kao nacionalna konzultantica – u potpunosti se slažem sa svim uočenim propustima koje ovo izvješće navodi.

Udruga.hr: Potkraj kolovoza ove godine prijavljeni su policajci iz Like za grupno silovanje žene koja ih je poznavala. I do sada je povjerenje u policiju od strane zlostavljanih žena bilo dosta nisko, može se vidjeti niz osobnih komentara od žrtava na društvenim mrežama i portalima čak i u vezi te vijesti. Kako komentirate slučaj u vezi daljnjeg narušavanja povjerenja?

Smatram da je u Hrvatskoj generalno povjerenje u institucije nisko. Žena žrtva kada prijavi nasilje institucijama, mora da joj je stvarno voda došla do grla i ne vidi više niti jedan izlaz.

Kod slučajeva silovanja se ženama ne vjeruje, ona mora dokazivati da ga nije ničim izazvala, ako slučaj i dođe do suda mora više puta svjedočiti. Kod partnerskog nasilja, nerijetko dolazi do dvostrukih uhićenja te se na ovu vrstu nasilja gleda kao incident te se ne kažnjava nasilnik već oboje prođu s kaznenom prijavom. Nema tu daljnjeg narušavanja povjerenja, ono je već narušeno.

Udruga.hr: Kako pak komentirate priopćenje policije u vezi tog zlodjela, odnosno njihovo zadovoljstvo što je žrtva prijavila silovanje upravo u postaji gdje su silovatelji radili? To jest policijski zaključak da to pokazuje da žrtva i dalje ima povjerenje u policiju?

Mislim da je policija trebala napraviti bolje priopćenje u kojem bi se osvrnula samo na sam događaj, bez donošenja zaključaka. S druge strane svaka čast žrtvi na hrabrosti da prijavi i to u postaji gdje su silovatelji radili.

Udruga.hr: Kako ocjenjujete politički utjecaj na pravosuđe u vezi zaštite zlostavljača? Sjetimo se ‘Ličkog Tuđmana’ Jose Mraovića koji je zaslužan, uz gospićki sud i suca Branka Milanovića koji ga je oslobodio krivnje – za tzv. Ličko rukovanje, jedinstveni hrvatski brend. Na ponovljenom suđenju dobio je tek 3 godine. Žrtva je prije par godina dobila odštetu od Republike Hrvatske jer je policija samo dan nakon silovanja otkrila njezin identitet. A da praksa niskih kazni i dalje vrijedi pokazuje i ovogodišnja nepravomoćna presuda Damiru Škari (bivši HDZ-ov zastupnik i predsjednik Autokluba Siget) od dvije i pol godine zatvora za spolno uznemiravanje i silovanje.

Sigurno ga ima. Međutim postoji još jedna važna komponenta koja ulazi u domenu blagonaklonog gledanja na zlostavljače, a to su upravo stereotipne predrasude i patrijarhalni stavovi koje su i gore spomenuti. Oni su veoma vidljivi pogotovo kod slučajeva seksualnog nasilja i silovanja. Žrtva ovdje mora stalno dokazivati da nije ničim izazvala, više puta davati iskaz i/ili svjedočiti i opet joj se ne vjeruje. Njoj ostaje trauma za cijeli život. Dok nasilnik kaže „nisam to učinio“ i velika većina mu vjeruje, a pravosuđe mu da neku malu kaznu.

Udruga.hr: Je li po vama status branitelja može biti ‘olakotna okolnost’ za silovanje? Mislim na prošlogodišnje smanjivanje kazne od 2 godina zatvora za silovanje na godinu i pol zbog te sporne olakotne okolnosti bivšem HDZ-ovom načelniku općine Lasinja Željku Prigorcu.

Ne, mislim da to nikako ne bi smjelo biti olakotna okolnost za silovanje. Silovanje je čin pokazivanja moći te svjesnog grubog narušavanja nečije intime i tjelesnog integriteta. Za žrtvu je to trauma koja može ostati za cijeli život. Uzeti nečiji status kao „olakotnu okolnost“ nije uopće ispravno.

Udruga.hr: Molio bih da najavite iduću stvar, događanje, istraživanje na čemu radite!

Problematika nasilja nad ženama je veoma kompleksna tema i jako mi je drago što ste je obradili u izdanjima Udruga.hr i Poslovni savjetnik. Trenutno radim na dvije stvari, a jedna je vezana uz seksualno ulično uznemiravanje. Tu kroz udrugu Sigurna mjesta organiziramo regionalnu edukaciju o prikupljanu podatka o uličnom uznemiravanju kroz aplikaciju Safecity. Cilj nam je skupiti što više podataka, vidjeti obrasce uličnog uznemiravanja te raditi na prevenciji u suradnji s gradskim i lokalnim upravama. Drugo što radim je već spomenuto prikupljanje podatka i analiza slučajeva intimnog partnerskog femicida u Hrvatskoj za razdoblje 2016. – 2023.

Za izdanja Business Media Group-e Udruga.hr i Poslovni savjetnik razgovarao mr.sc. Goran Jungvirth