Zorislav Antun Petrović

Zorislav Antun Petrović

Fotografija: PIXSELL

Predsjednik udruge Transparency International

_

Projektno financiranje udruga smanjuje rizik od korupcije

Zorislav Antun Petrović javnosti je najpoznatiji kao bivši Predsjednik udruge Transparency International. Iako više nije u udruzi, i dalje plovi vodama civilnog sektora, a nedavno je sudjelovao i u izdavanju knjige koja se bavi proučavanjem korupcije još od doba Srednjeg vijeka. Jednostavno smo ga morali pitati kakve to veze ima s današnjim društvom te koliko korupcije zaista ima u civilnom sektoru u Hrvatskoj.

|Udruga.hr| U kojem trenutku života i kako ste krenuli s radom u civilnom društvu?
Kao novinar sam profesionalno pratio privatizaciju tijekom devedesetih godina i gledao iz blizine kako korupcija razara ovu zemlju. Zakoni su bili puni rupa koje su korištene kako bi se podobnima namjestila kupnja pretvorenih društvenih poduzeća. Pod izgovorom da se nastoji spasiti tvrtke privatizacijom, jer je kao država lošiji vlasnik od privatnog, omogućavalo se odabranima da se bez novca dočepaju vrijedne imovine. Tada sam se počeo baviti mišlju da probam nešto napraviti po tom pitanju, ali nisam znao kako. U jednom broju The Economista naišao sam po prvi puta na indeks percepcije korupcije Transparency Internationala, potražio kontakt na internetu i upisao se u knjigu gostiju. Javili su mi se nakon par tjedana i pitali jesam li zainteresiran pomoći u osnivanju ogranka u Hrvatskoj.

|Udruga.hr| Zašto baš civilno društvo?
Vrlo jednostavno – da bi se mijenjala svijest ljudi trebala je nekakva organizacija koja će imati kredibilitet i s izvorom znanja, tako da je udruga izgledala kao perfektan i logičan izbor. K tome, Transparency International davao je dodatnu težinu onome što smo radili. U početku sam jednostavno želio podržati nešto pozitivno i dobro, a kasnije me splet okolnosti jednostavno katapultirao na javnu scenu.

|Udruga.hr| Čime se sve danas bavite?
I dalje radim kao novinar slobodnjak, s time da je moj glavni klijent Austrijska press agencija. Surađujem s Eko Kvarnerom na uspostavi Centra za razvoj lokalne demokracije, to je dugoročni projekt koji bi trebao pomoći ljudima iz manjih općina bolje koristiti mehanizme koji su im na raspolaganju za uspješno, ili bar uspješnije, upravljanje resursima. Konačno, s udrugom Kultura i etika uredio sam i izdao knjigu “Suzbijanje korupcije u Hrvatskoj u Srednjem vijeku”. U knjizi su po prvi puta obrađene antikorupcijske odredbe većeg broja srednjovjekovnih akata nastalih u jadranskim gradovima, od Kastva na sjeveru do Lastova na jugu. Cilj projekta je da za ove statute i odredbe sazna što je moguće više ljudi u našoj zemlji. Već smo održali predavanja u Osijeku, Vinkovcima, Nuštru, Vukovaru, Zagrebu, Samoboru i Karlovcu, a uskoro ćemo ići i na obalu. Pripremamo i izložbu koja bi se trebala na jesen krenuti.

|Udruga.hr| U razgovoru s mnogim ljudima iz civilnog sektora, saznajemo da su mišljenja podijeljena. Neki smatraju da je u redu što djelatnici udruge mogu primati plaću i živjeti od toga, dok drugi smatraju da to nije smisao udruga i da bi one trebale funkcionirati na volonterskoj bazi. Kakav je Vaš stav?
Bez novca se ništa ne može napraviti. Ne treba ga biti puno, ali jednostavno ga treba biti, makar za zakup dvorane za predavanje ili za plaćanje telefonskih računa, tiska materijala… Volonterski rad je jako, jako važan, ali neki minimum sredstava mora biti. Dalje stvar ovisi o ambicijama udruge – ako se želi baviti istraživačkim radom ili zahtjevnijim projektima jednostavno se mora na neki način profesionalizirati jer pisanje projekata i njihova provedba jednostavno zahtijevaju preveliki broj radnih sati i koncentraciju da bi se to radilo volonterski. No, u svakom slučaju, smatram da ljudi koji vode udrugu ne bi nikako smjeli za to primati ikakvu naknadu ili biti zaposleni u samoj udruzi jer bi bili u sukobu interesa. Također, kad čelnici udruga imaju financijsku korist od udruge postoji velika i realna opasnost da udruge počnu zaokretati s projektima prema novcu, zaboravljajući na ciljeve zbog kojih je udruga osnovana. Dakle, da rezimiram: svaki rad u udruzi mora biti na neki način nagrađen, ali ne smije se dogoditi da se odluke počnu donositi rukovođene nekakvim financijskim interesom čelnika udruga. Kad udruga postane sama sebi svrhom bolje ju je ugasiti. Motiv mora uvijek biti propagiranje neke ideje, a ne zarađivanje novca.

|Udruga.hr| Povlačenje sredstava iz EU fondova – koliko je to za udruge realno i imaju li male udruge uopće šansu? Gdje se još financije za akcije i projekte mogu pribaviti?
EU fondovi zadnjih su par godina mantra koja će riješiti apsolutno sve u ovoj zemlji: izgradit će se nove tvornice, popraviti infrastruktura, otvoriti nova radna mjesta… Ukratko, EU fondovi bi trebali donijeti med i mlijeko. No, to nije tako – projekt financirani iz EU fondova zahtijevaju vrlo detaljno vođenje i jednostavno se mora puno vremena trošiti na administraciju. K tome, administracija je toliko kompleksna da se često moraju angažirati i dvije osobe, jedna za vođenje financija, druga za vođenje projekta. Ako udruga nije imala iskustva s EU projektima i nema bar jednog zaposlenika, onda doista jako teško mogu doći do sredstava iz EU fondova.

Inače je, otkad smo stupili u Europsku uniju, jako teško naći izvore financiranja za udruge. Srećom, nedavno su se pojavili Norveški fondovi, bilo je najava o Švicarskim fondovima….Valjda će biti nekih izvora koji će omogućiti ozbiljan rad udruga. Ne treba zaboraviti da su u velikom broju slučajeva čak i tijela javne vlasti oslanjaju upravo na rad udruga kad treba osigurati funkcionalnost nekih javnih procesa.

|Udruga.hr| Kakvo je po Vama stanje hrvatskog civilnog društva, ali i društva općenito?
Najočigledniji problem trenutno je gospodarska kriza koja ima jednako negativan utjecaj na cijelo društvo. Kriza je uzrokovala rezanje mnogih troškova, a obično su prvi na udaru upravo projekti udruga, odnosno aktivnosti koje ne donose konkretnu dobit. Posebno je teško nevladinim udrugama koje se bave nekakvim strateškim, apstraktnim pitanjima, a nemaju izvore financiranja iz inozemstva, najčešće EU – oni iznimno teško mogu doći do nekakvih sredstava i raditi. Trenutno je u zemlji takva besparica da bi civilno društvo čak i da postoji tradicija doniranja nevladinim udrugama kao u Skandinaviji ili Sjevernoj Americi opet jako teško funkcioniralo – građani jednostavno nemaju sredstava ni za život, a kamoli za potporu zaštiti neke životinjske vrste ili propagiranju prava na informacije.

|Udruga.hr| Često ljudi znaju reći da su udruge, naročito one velike, paraziti društva. Da uzimaju novce, a ništa ne rade. Kako to komentirate i na što se točno misli kad ih se naziva parazitima?
Ne znam na što se točno misli, no to nikako nije istina. Tu se radi prvenstveno o pokušajima difamacije nevladinih udruga iz devedesetih godina i toj strategiji se vrlo često pribjegava kad nema nikakvih boljih argumenata. Nevladine udruge koje se bave ljudskim pravima u najširem smislu riječi, uvijek će nekome smetati jednostavno zato jer je to neka vrsta politike. Kad se propagira, primjerice, nekakve protukorupcije ideje onda će se stranke na vlasti naći pogođene time i doživljavat će to kao kritiku. Isto je ako se zalaže za, primjerice, prava žena – uvijek će dio društva smatrati da je tih prava previše, drugi dio opet da ih je premalo. I onda obično strana koja ima slabije argumente pribjegava difamiranju udruga na sve moguće načine, ne vodeći računa je li to istina ili nije. Bilo tko tko je pokušao napraviti projekt za promicanje bilo kojeg novog načela ili prava vrlo brzo je uvidio koliko je to kompleksno i koliko je znanja potrebno. Daleko je lakše dobiti novac iz državnog ili lokalni proračuna sportskim ili kulturno umjetničkim društvima negoli nevladinim udrugama.

|Udruga.hr| Koliko je korupcije unutar samog civilnog društva po Vašem iskustvu i gdje se korupcija najčešće javlja?
Prvo je pitanje na što se misli kad se kaže civilno društvo. Ako uzmemo najširu moguću definiciju po kojoj civilno društvo obuhvaća svako udruživanje građana onda se definitivno može reći da korupcije ima, posebno na lokalnoj razini. Nerijetko se novac iz proračuna dodjeljuje bez jasnih kriterija i ikakvih obaveza primatelja da prikaže kako je novac potrošen, što otvara puno prostora za najrazličitije manipulacije. Koji put se, najčešće kod sportskih klubova, financira i one koji imaju dovoljno vlastitih sredstava za funkcioniranje i mogu sami zaraditi dovoljno za svakodnevne aktivnosti. Tu je rizik od korupcije najveći. Naravno, ima puno rizika i kad se radi o nabavi usluga, posebno intelektualnima jer je tu teško postići maksimalnu objektivnost, ali ipak velika većina nevladinih udruga tu zamku izbjegava jednostavno zato jer si ne mogu dozvoliti da se s nekakvim nesuvislim istraživanjima izlazi u javnost. Što se udruge više u svom radu oslanjaju na projektno financiranje to je rizik od korupcije manji.

|Udruga.hr| Vaši prijedlozi za poboljšanje stanja i tko ih može provesti? Imate li možda primjer dobre prakse neke druge zemlje, a koji bi se mogao primijeniti kod nas?
U idealnoj situaciji udruge bi financirali prvenstveno njihovi članovi vlastitim sredstvima i na taj način bi se na najbolji način oživotvorilo civilno društvo. No, do toga je još dalek put i mi kao društvo moramo još puno naučiti o funkcioniranju demokracije, unaprijediti njen funkcionalni okvir i podići razinu svijesti. To nisu jednostavni niti brzi procesi, no nadam se da ćemo vremenom doći i do toga. Za svakoga od nas postoji neka vrijednost ili vrijednosti za koje se ima smisla zalagati i dobro je da u javnost dođe što više relevantnih informacija koje će pomoći da se neka odluka sagleda iz svih aspekata.

Medalja uvijek ima dvije strane i upravo su nevladine udruge kao najagilniji dio civilnog društva te koje pomažu da se sagleda i ona strana koju nam tijela javne uprave ne žele baš uvijek prikazati. Uz izuzetak nekoliko naftnih dinastija, među najbogatijim zemljama svijeta nema niti jedne koja nema bar pedesetogodišnju tradiciju demokracije i razvijenu civilnu scenu s nevladinim udrugama, od onih koje se bore protiv pobačaja i zabrane nošenja oružja do onih koje se bave isključivo i jedino zaštitom neke rijetke biljne ili životinjske vrste. Naravno, ne mora se svatko od nas uvijek slagati sa stavovima koje zagovara neka udruga, no sve dok se tu ne dovode u pitanje temeljna ljudska prava ili ustavna načela države, svaka udruga doprinosi napretku i razvoju društva.

Maja Jurković