Vjeran Piršić

Vjeran Piršić

Fotografija: PIXSELL

Predsjednik udruge Eko Kvarner

_

Aktivizam u udrugama najbolji je način za „odlobotomiju“

Informatičar po zvanju, a „zeleni“ aktivist po zanimanju, mogli bismo reći. Iako se bavi informatikom i turizmom kako bi zaradio za život, Vjerana Piršića javnost najbolje poznaje kao predsjednika udruge Eko Kvarner i jednu od najistaknutijih osoba kad je u pitanju zaštita hrvatske obale od devastacije i zagađenja.

|Udruga.hr| Mnogi se bune no ništa konkretno ne poduzimaju. Vi ste iz sasvim druge struke, zbog projekta Družba Adria, osnovali udrugu i već godinama radite na eko problematici u Hrvatskoj. Koji prijeloman trenutak se dogodi u čovjeku da se odluči na takvo što?
Kada se dogodi bilo kakva ugroza, bilo života, okoliša ili biznisa, čovjek može napraviti tri stvari: odseliti, ignorirati postojanje problema ili, pak, pokušati nešto napraviti. Za mene to nije pitanje cilja nego pitanje puta. Za mene i ljude oko mene, reagiranje u slučaju Družba Adria nije bilo pitanje uspjeha nego pitanje časti. Borba protiv opasnih projekata često je iracionalna, ali u trenutku kada se dogodila ugroza Kvarnera bilo je logično da netko iz tog područja reagira. Ključna je odluka da se djeluje. Grupa građana mjesecima je proučavala projekt i sve opasnosti koje nam prijete i tako je nastala udruga Eko Kvarner.

Prijelomni trenutak za mene dogodio se dok sam sjedio na predstavljanju projekta i primijetio da ključni ljudi ignoriraju mogućnost postojanja problema kod projekta, a ima ih dosta, te nisu ni htjeli razgovarati o njihovom popravljanju.

|Udruga.hr| Zašto baš udruga?
Kad smo odlučili reagirati, mogli smo to učiniti kroz neku političku stranku ili iz domene civilnog društva. Meni se činilo jedinim ispravnim djelovati iz domene civilnog društva jer stranke zastupaju partikularne interese, a u civilnom društvu nema frakcija ili nametanja jednog rješenja svima. Mi nemamo jedan konkretan cilj s ovom udrugom, već jednostavno moramo dati maksimalno od sebe da smanjimo ugrozu. Danas na tome radi ukupno 129 članova, dakle ljudi koji su na neki način uključeni u rad udruge.

|Udruga.hr| Slovite kao „jedan od najvećih autoriteta u eko problematici“. Koliko je rada bilo potrebno za to i jeste li o tom području išta znali prije osnivanja udruge?
Imao sam ranije iskustva u civilnom društvu, u ekološkoj udruzi Svarun 80-ih godina, no ja nisam međunarodni ekspert za ekologiju, kao ni većina mojih kolega. Svaka udruga ima zadaću okupiti eksperte kako bi mogla reći što je i u kojoj mjeri u pojedinom projektu sporno. Mi imamo preko 30 doktora znanosti koji volontiraju kod nas i mnogi nam se sami javljaju.

Nadalje, sami aktivisti moraju promijeniti svoj život. Više nemate vremena za nogomet i turske sapunice, već noći provodite proiučavajući materijale i educirajući se. Zato uvijek kažem da je aktivizam u udrugama najbolji način za „odlobotomiju”.

Kao udruga postajete ekspert za određeno područje time što imate ljude koji su tom području posvetili cijeli život, kontinuirano proučavate svu potrebnu dokumentaciju te odlazite na edukaciju u kvalitetne centre u inozemstvu, to je obavezno. Ja sam se, primjerice, educirao na Malti, u Švedskoj, Njemačkoj…

S druge strane, kad god se za neki ekološki problem pojavio, mi smo organizirali peticije. Smatramo da ako dobijete više od 50% potpisa građana nekog područja, imate legitimitet i dobivate pravo zastupati interese tih građana.

|Udruga.hr| Što uopće pojam „eko problematika“ sve obuhvaća?
Eko problematika u Hrvatskoj znači opstanak ove zemlje na nivou staništa, ali i njen razvoj. Nezagađen okoliš jedini je način da se Hrvatska izvuče iz krize, konkretnije „zeleno gospodarstvo“.

|Udruga.hr| Tematika kojom se Eko Kvarner bavi vrlo je specifična. Tko vam sve u radu „mrsi račune“, s kime najviše surađujete i o čemu ovisi vaš svakodnevni rad?
Surađujemo sa svima, od mjesnog odbora do Ureda Predsjednika Republike. Za svaki projekt izrađujemo popise aktera te gledamo tko nam je protivnik, a tko saveznik. Na svakom slučaju radite novi popis, a to hoće li nam netko biti protivnik ili saveznik ovisi o tome kakav je njihov interes u tome. Ponekad vam je na jednom projektu netko saveznik, ali na drugom protivnik.

Problem je u tome što je politika preduboko penetrirala u društvo i treba ju izbaciti ili svesti na prihvatljivu mjeru. U Hrvatskoj država servisira investitora, iako će poslodavci reći da to nije točno. Naime, kod nas prolazi 97% procjena utjecaja na okoliša. To je ispit, upravni postupak u kojem investitor mora dokazati da je neki projekt dobar za okoliš, a kod nas studije prolaze kao nož kroz putar, iako su štetne.

Ipak, dobivamo sve više podrške eksperata i građana razočaranih u birokraciju jer na objektivno zakonodavstvo ne možete računati.

|Udruga.hr| Udruga ima 15 ogranaka. Koja je točno njihova uloga i koliko su samostalni?
Ogranci su nastajali zbog konkretnih lokalnih problema i to je odlična stvar jer na taj način ulazite u subekspertizu, odnosno ljudi s konkretnih lokacija jako detaljno razumiju pojedini problem. Nisu pravne osobe, ali su praktički samostalni.

Što je još važnije, osim ogranaka imamo i odbore. Kada se javi neki problem, formiramo odbor u koji ulaze i aktivisti i eksperti, a preko tih odbora omogućava se djelovanje u društvenom prostoru. Za razliku od ogranaka koji djeluju teritorijalno i rješavaju lokalne probleme, odbori djeluju sistemski na promjenu ekspertize i poimanja nekog problema.

|Udruga.hr| Je li u planu osnivanje novih ogranaka?
Zasad nije.

|Udruga.hr| Na koji način konkretno Eko Kvarner može utjecati, kakvim se aktivnostima bavite?
Imamo reaktivne akcije, koje djeluju na konkretne probleme. No, puno je važniji proaktivni rad, u smislu promišljanja drugačije budućnosti. Budućnosti koja neće „oglodati“ ovu planetu. Proaktivne dimenzije su održivost te izrada lokalnih zelenih planova i to je naš glavni fokus. Idemo prema izvozu naših ekspertiza na regiju Kvarnera i šire.

|Udruga.hr| Osim goruće teme bušenja nafte u Jadranu, koja su još važna eko pitanja u Hrvatskoj kojima se bavite?
Trenutno primarni ekološki problem su fosilna goriva te urbanistička devastacija Jadrana, no glavni sistemski problem je što Hrvatska nema viziju razvoja, a uporno se ignorira „zeleno gospodarstvo“ koje bi riješilo većinu problema, i gospodarskih i ekoloških.

|Udruga.hr| Što biste izdvojili kao najveća postignuća udruge Eko Kvarner, na koje projekte i poteze ste naročito ponosni?
Na to što smo dobili sve naše bitke. Uz puno krvi, provaljivanja u urede, krađu dokumenata, nasilje i fizičke napade, udruga je uspjela osigurati kvalitetan otpor i te velike devastacije se nisu dogodile. Imali smo 24 takva projekta. Ti projekti protiv kojih smo se borili imali su neku grešku, koju je trebalo ispraviti. Uglavnom je problem u tome što investitor ne želi primijeniti tehnologiju ili rješenje dobro za okoliš.  U tom slučaju morate primijeniti taktiku „pitbull terijera“ – nađete tu grešku u projektu, tu neobranjivu točku i onda „zagrizete“. Trpite batine, ali ako držite dovoljno dugo, projekt će se urušiti.

Što se proaktivnih projekata tiče, njih 21, moglo je biti bolje, ali zadovoljan sam rezultatima. Inače, udruge rade grešku u tome što u kampanje ulaze nedovoljno pripremljeno. Nemaju cilj već samo ispoljavaju vlastiti bijes i onda izgube bitku. Treba biti fokusiran na kampanju.

|Udruga.hr| Koji su planovi udruge za narednih godinu-dvije, ciljevi i projekti?
Veće kampanje na kojima trenutno radimo su Plomin C i bušenje nafte u Jadranu, ali imamo i nekoliko manjih kampanja, na lokalnoj razini.

Imamo i dva nova, fundamentalna projekta. Prvi je vezan uz klimatske promjene jer se za konferenciju UN-a u Parizu krajem godine Hrvatska ne priprema dovoljno. Radimo na dokumentima koje ćemo ponuditi Vladi RH kao pripremu za to. Također, lokalnu samoupravu želimo educirati o tome što očekivati od klimatskih promjena koje su već prisutne. Drugo, napravili smo zeleni plan za nekoliko županija i fokusirani smo na razvoj „zelenog gospodarstva“. Ideja je da Eko Kvarner oformi jedan ekološki institut koji bi davao ekspertizu iz domene održivosti.

Puno je projekata, a ljudima koji na njima rade doslovce je uništen privatni život. Naravno, ovakvim radom dobijete neki novi privatni život s ljudima koji su sjajni.

|Udruga.hr| Uz silne prijetnje, napade i nedostatak privatnog života, jeste li ikada poželjeli maknuti se od svega toga?
Stotinu puta sam pomislio to, možda i više, jer se čovjeku sve to akumulira. Kad ti netko tako provali u ured i uzme važne dokumente, buši gume i ostalo, ulaze ti u privatan prostor. Meni je to bio osjećaj kao da sam silovan.

Ipak, ono zbog čega ne odustajem je što s jedne strane postoje rezultati našeg rada, a s druge strane što netko mora pružiti otpor. Kad bi se razvila nova politička elita koja će zauzeti naše mjesto, otišao bih već odavno.

|Udruga.hr| Vaš kratak osvrt na civilno društvo u Hrvatskoj.
U našem civilnom društvu postoje dva fundamentalna problema. Prvi je što građani rješavanje društvenih problema percipiraju kao bavljenje politikom, jer je politika ušla preduboko u društvo. Oni su preplašeni aktivizma, a ujedno i lobotomizirani zabavom, stvarima poput nogometa i televizije, i situacija je sve lošija. To je problem koji je nemoguće riješiti bez katarze. Bit će potrebni veliki društveni konflikti da nas vrate u realnost kako bi se riješili društvene patologije. Upravo iz tog razloga važan je lokalni rad i stvaranje jake lokalne otporne zajednice koja će prevladavati buduće energetske i klimatske krize.

Drugi problem je što dio ljudi vodi udruge kao da je riječ o trgovačkom društvu. Ako se prijavite na neki projekt, zaposlite sebe i nekoga u udruzi i radite na tom projektu, vi zapravo funkcionirate kao trgovačko društvo. To nije udruga. Treba promijeniti zakonodavstvo koje regulira rad civilnog društva, a koje je sve birokratiziralo. Hrvatskoj se zapravo dogodio „projektitis“, to je karcinom civilnog društva. Imate udruge s milijun kuna proračuna koje pišu projekte ili izvještaje o projektima, a postoje i udruge koje počivaju na aktivizmu i volonterstvu građana, i to je sasvim dobar osjećaj. Tu birokraciju potrebno je riješiti kako bi se podržale „grassroot“ udruge, a ne one koje imaju lijepe papire za birokraciju.

Maja Jurković