Sanja Kovačić

Sanja Kovačić

Fotografija: PIXSELL

Liječnica i volonterka

_

Volonterstvo je prije bilo prirodno, a danas se mora posebno isticati

Sanja Kovačić liječnica je iz Marije Bistrice. Uz to što se bavi plemenitim pozivom, već više od dva desetljeća nesebično svoje vrijeme poklanja drugima kao volonterka brojnih udruga, a krajem prošle godine osvojila je državnu nagradu za volontiranje. Kad mi je prilikom ovog intervjua skrenula pažnju na to da je volonterstvo na ovim prostorima bilo sasvim normalna i prirodna stvar, dok danas puni novinske stupce, morala sam se složiti. Da, volontiranje za dobrobit pojedinca i društva trebala bi biti sasvim normalna stvar, a želja za time utkana u duh svakog čovjeka.

|Udruga.hr| Gdje sve volontirate i od čega se sastoji Vaš volonterski angažman?
Volonterka sam Gradskog Crvenog križa Donja Stubica te članica Udruge „Svesvir“ i HUBOL (Hrvatska udruga bolničkih liječnika). U svom radu sudjelujem u organizaciji i provedbi brojnih projekata i događanja, kao što su Tjedan mozga u Općoj bolnici Zabok, organizirala sam u Mariji Bistrici akciju Zaklade Ana Rukavina upisivanja u Registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica, pripremam primjerice dobrotvorni koncert „Zagrljaj dobrote“, kojim će se prikupiti sredstva za automatski defibrilator za Općinu Marija Bistrica i sl. Član sam i KUD-a Lovro Ježek u Mariji Bistrici, pa sudjelujem u pripremi folklornih nastupa, čuvanju djece i njihovom prijevozu na nastupe i ostalo.

|Udruga.hr| Ako se ne varam, već 25 godina bavite se humanitarnim radom. Koji je Vaš glavni motiv za to? Što osobu vodi ka pomaganju drugima bez financijske naknade, izdvajanju vlastitog vremena za ljude koji su, barem na početku, potpuni stranci?
Teško mi je odgovoriti na to pitanje, a da odgovor ne zvuči trivijalno. Volontiram oduvijek. Ne znam što pokreće moj volonterski zanos, možda filantropija. Za volontiranje mi ne treba neka posebna motivacija jer je to moj stil života. Ne razmišljam na način da je to nešto što mi oduzima vrijeme, naprotiv. Mislim da je čovjek današnjice izložen imperativu štovanja materijalnog, živimo i u potrošačkom svijetu i u svijetu u kojem se mnoštvo ljudi bori za golu egzistenciju. U takvim okolnostima je realno malo mjesta i vremena za duhovne životne vrijednosti.

|Udruga.hr| Inicirali ste razne humanitarne akcije u suradnji s nekim udrugama u Hrvatskoj. O čemu se radi i kakve su bile procedure? Je li komplicirano pokrenuti takvo što?
Ove godine bilo je zaista mnogo volonterskih aktivnosti vezanih uz razne udruge, sportske klubove, Udrugu Svesvir, Udrugu mladih Marija Bistrica i druge. I sam Zakon o volontiranju definira da „organizator volontiranja može biti udruga, zaklada i fundacija“ i druga pravna osoba koja nije osnovana s ciljem „stjecanja dobiti“. Od udruga koje su bile prijavljene za nagradu kao organizator volontiranja, dobar primjer svakako je udruga Svesvir koja ima za cilj poticanje učenika na integriranje u hrvatsku kulturnu i svjetsku umjetničku baštinu, a koja je hrabro prvi puta u jednom malom mjestu organizirala Mješovito međunarodno glazbeno natjecanje „Bistrički zvukolik“, održano u svibnju 2014. u Mariji Bistrici. Svi volonteri, a kroz navedeno natjecanje prošlo ih je više od 30, imali su točan i vremenski ograničen raspored aktivnosti, pravo na topli obrok, vođena je evidencija volonterskih sati, bili su uključeni tzv. maloljetni volonteri (što je prekrasno).

U svakom slučaju moj savjet udrugama koje organiziraju pojedine volonterske aktivnosti jest da u svom statutu trebaju imati eksplicitno navedeno da se bave organiziranjem volonterskih aktivnosti, da uredno vode evidenciju volonterskih aktivnosti i sati te da polažu posebnu brigu maloljetnim volonterima.

|Udruga.hr| Što biste iz vlastitog iskustva rekli, kakvo je stanje u našem civilnom sektoru, u kakvim uvjetima rade volonteri? Koji su najveći problemi s kojima se susrećete?
Mislim da je osnovni problem volonterstva u našoj zemlji, „volontiranje na crno“, naravno ako se tako može nazvati. Naime, iako u Hrvatskoj praktički od 2007. postoji Zakon o volonterstvu (koji je dopunjen 2013.), najveći broj volontera u našoj zemlji još uvijek nema volontersku knjižicu, volonterski sati nisu upisani u registar, volonteri nemaju potpisan ugovor s organizatorom volontiranja. Tako je volonterima teško u određenim situacijama dokazati svoje prošlo volontiranje. No, vidim da ima pozitivnih pomaka i da se volonteri sve više prepoznaju i „legaliziraju“.

Također, moja je impresija da naša zemlja u odnosu na ostale zemlje Europske unije premalo sudjeluje u međunarodnom volontiranju. U ovom trenutku međunarodno volonterstvo odvija se na razini međunarodne razmjene studenata preko Erasmus programa, dok drugi vidovi međunarodnog volonterstva nisu dovoljno razvijeni. Zbog svega toga, kao i zbog činjenice da je Marija Bistrica naše najveće nacionalno svetište, trenutno radim na projektu osnutka Međunarodnog volonterskog centra u Mariji Bistrici koji će uz naše lokalne volonterske aktivnosti podupirati sve vidove međunarodnog volonterska, uključujući i hodočasničko volonterstvo.

|Udruga.hr| Smatrate li da bi volonteri trebali imati više beneficija zbog onoga čime se bave, što predlažete?
Volonteri bi trebali, prema Zakonu o volontiranju, imati ugovor s organizatorom volontiranja, uredno vođenu i ispunjenu volontersku knjižicu, plaćene troškove prijevoza na mjesto volontiranja (ako se radi o udaljenom mjestu), smještaja (ako je potrebno) te plaćen i osiguran obrok. Također, svaki bi volonter trebao imati jasan plan rada i obveza te koordinatora volonterske aktivnosti.

S druge strane, samo po sebi se razumije, a i prema tzv. Načelu besplatnosti volontiranja (Zakon o volonterstvu, Članak 15, NN 22/13), „Volonterka ili volonter ne može volontiranje uvjetovati… stjecanjem imovine, novčane nagrade ili koristi“. U perspektivi, svaki volonter može svoju volontersku biografiju priložiti zamolbi za zapošljavanje, naravno uz pretpostavku da potencijalni poslodavac ima saznanja o društvenoj vrijednosti volonterstva i senzibiliteta za takav vid društvene angažiranosti. Kada govorimo o beneficijama, vratila bih se iskonskoj motivaciji volontiranja, a to je rad za opće dobro, kao najvrjednijoj beneficiji i, na neki način, privilegiji volontera.

|Udruga.hr| Je li to što ste po struci liječnica bilo presudno za Vaše bavljenje volonterskim radom?
Moj profesionalni odabir i moje volonterstvo vjerojatno su logičan slijed mog životnog stila (tako ja to volim nazvati). Zbog svog upornog negiranja važnosti materijalnog (naravno da je važno jer je egzistencijalno, ali nije „prevažno“), često imam osjećaj da prkosim trendovima u društvu.

|Udruga.hr| Možete li usporediti stanje u civilnom sektoru kad ste počinjali te danas – što se promijenilo, je li bolje?
Pa zapravo, dogodile su se neke pozitivne promjene. Jedna od najvažnijih je upravo u području volonterstva. Ulaskom u Europsku uniju u Hrvatskoj je, ubrzanim usklađivanjem zakonodavstva, došlo i do određenih društvenih promjena i stavova. Naravno da volonterstvo samo po sebi nije neki poseban novitet. Oduvijek su na našim prostorima volonteri postojali, organizirajući dobrovoljne aktivnosti koje su donijele brojne dobrobiti pojedincu ili zajednici. No, u neka davnija vremena takvi oblici volonterstva bili su prirodni, sami po sebi su se podrazumijevali, nije ih bilo potrebno posebno isticati.

U današnje vrijeme velike užurbanosti, prevelikog pridavanja važnosti materijalnom i egzistencijalnom te kroničnog nedostatka vremena za druge oko nas (to je onaj negativan trend koji se također dogodio posljednjih godina), danas je volonterstvo posebno nužno isticati i danas se ono ističe. Danas upravo volonteri pune novinske članke, što prije nekih dvadesetak godina nije bio slučaj. Danas su volonteri, zbog postojanja i zahvaljujući agilnosti volonterskih centara, mnogo bolje organizirani. Znaju koja su njihova prava i koje su im dužnosti. Dogodile su se i brojne druge pozitivne promjene, primjerice u području zaštite okoliša.

|Udruga.hr| Kako Vam se sviđa ideja da recimo politika bude volonterska djelatnost? Smatrate li da bi to zbog naravi posla u politici, ali i samog volonterskog poziva uopće bilo moguće?
Ne smatram da visoka politika treba biti volonterska aktivnost. Šteta je što u politici nema više ljudi koji mogu objektivno sagledati stvari. Vjerujem da se pozitivnom energijom može nešto promijeniti. Treba se mijenjati klima u zajednici i društvu. Metropolizacija i centralizacija zemlje, koja se opravdava navodnom racionalizacijom troškova, pridonosi neravnomjernom razvoju zemlje i sve većim zaostatkom u razvoju manjih sredina. Voljela bih kada bi se ključna pitanja u zajednici, društvu i državi rješavala konsenzusom.

Novi načini građanskog udruživanja u nevladinom i društvenom životu nameću i nov izvanstranački društveni i politički angažman. Treba se zalagati za veću participaciju građana u društvu. Svaki građanin treba ima mogućnost sudjelovanja u kreiranju razvoja svoje općine ili grada i u donošenju bitnih odluka. Ako želimo da nam djeca odrastu u pozitivnoj okolini moramo ulagati vrijeme i trud za dobrobit zajednice u kojoj živimo.

Jedna od trenutno društveno vjerojatno najaktivnijih hrvatskih udruga HUBOL (Hrvatska udruga bolničkih liječnika, čiji sam ponosni aktivni član) sažeto je i precizno definirala probleme našeg društva i politike (doduše u zdravstvu, ali koji su opće primjenjivi): „Nedostatak jasne vizije, nedovoljno uvažavanje struke, podilaženje kratkoročnim, populističkim političkim interesima, neznanje, neodgovornost i neracionalnost u upravljanju zdravstvenim resursima pretvorilo je javni zdravstveni sustav u teškog, kroničnog bolesnika. On preživljava prije svega zahvaljujući žrtvi, samoprijegoru i odricanju zdravstvenih djelatnika.“

Maja Jurković