Fran Markulin

Fran Markulin

Fotografija: PIXSELL

Dobitnik Volonterskog Oskara 2017.

_

Probuditi pozitivnu emociju u djetetu kojemu je teško

Volonterima je najveća nagrada osmijeh na licu osobe kojoj su pomogli. Zahvalan sam na svojoj bolesti i tome što sam prošao jer me to učinilo osobom kakva sam danas, osobom kakvom volim biti i otvorilo mi je mnoga nova vrata u životu.

Fran Markulin je većinom glasova građana osvojio nagradu Volonterski Oskar 2017. Volontira u školskom volonterskom klubu Tehničke škole Ruđer Bošković D.U.R., a u udruzi Krijesnica kroz posjete u bolnicu pruža pomoć i podršku djeci i oboljelima suočenim s malignim bolestima. U 2017. godini Fran je školi poklonio 64 volonterska sata, a isto toliko je odvolontirao i u udruzi Krijesnica. Dobitnik je nagrade „Luka Ritz“ za promicanje tolerancije i škole bez nasilja, te plakete „The Diana Award“ koja se dodjeljuje u čast Diane, princeze od Walesa i njezina uvjerenja da mladi mogu mijenjati svijet, a Fran mijenjajući svoj svijet, mijenja i svijet ljudi oko sebe.

Udruga.hr: Tek Vam je 17 godina, a već ste toliko toga proživjeli. I dobrog i lošeg. Koliko Vas je to promijenilo i formiralo kao osobu?
Sve što sam prošao u životu me jako promijenilo i formiralo kao osobu. Prvenstveno bolest koju sam prošao promijenila bi i već gotovog čovjeka s cijelim životom iza sebe, kamoli mene s 11 godina koji sam tek počeo s formiranjem u ono što ću biti ostatak života. Dodajte na to silno maltretiranje koje sam proživio od strane nekih od svojih vršnjaka koje je dovelo do teške depresije i dobijete već dva iskustva koja su vas promijenila i formirala više nego što će vas vjerojatno bilo što više u kasnijem životu. Iako sve ovo zvuči tmurno i u tim periodima je i bilo, moram reći da sam iznimno zahvalan na svojoj bolesti i tome što sam prošao jer me to učinilo osobom kakva sam danas, osobom kakvom volim biti i otvorilo mi je mnoga nova vrata u životu. Samim time, da me sada netko pita da se vratim u prošlost i da imam izbor to proživjeti ponovno ili ne, moram priznati da bih bez razmišljanja ponovno prošao istu priču.

Udruga.hr:  Većinom glasova građana osvojili ste nagradu Volonterski Oskar 2017. Više nego zasluženo ste nominirani, no da li su Vas nominacija i nagrada iznenadile?
Nominacija i činjenica da sam prošao u finalni izbor za Volonterskog Oskara me dosta iznenadila jer iskreno nisam to očekivao. Smatram da postoji veliki broj mladih volontera u RH koji čine puno za dobrobit zajednice, neke od kojih osobno i poznajem, tako da su moja očekivanja bila nekako između. Bio sam svjestan da sam sa svime što sam radio u 2017. godini svakako dostojan izbora, ali isto tako sam bio svjestan da postoje i drugi ljudi koji su jednako tako puno radili i koji su isto tako dostojni izbora za finale. U svakom slučaju, bilo je to jedno vrlo ugodno iznenađenje.

Udruga.hr:  Koliko Vam nagrada znači i koliko će biti poticaj za daljnji rad
Nagrada mi jako puno znači jer, iako nitko od nas koji iskreno volontiramo ne radimo to zbog nagrade, jako je lijepo vidjeti da su ljudi prepoznali moj trud i rad i odlučili me nagraditi svojim glasom za mene. Sve skupa me jako dirnulo, iako se to možda na prvi pogled nije vidjelo od šoka pobjede. Međutim, uistinu sam zahvalan svima koji su dali glas ili više za mene, odvojivši time dio svojeg vremena u danu za mene. Nekako mi je glupo reći da mi je nagrada veliki poticaj za daljnji rad jer bi to, barem u mojoj glavi, značilo da ću nastaviti volontirati u nadi da opet osvojim istu ili neku drugu nagradu. Volontiram iz drugih razloga, ali nagrada je svakako jedan od znakova da nije uzalud i da ljudi vide i cijene trud mladih ljudi koji se trude svijet učiniti ljepšim mjestom.

Udruga.hr:  Što obuhvaća Vaš volonterski rad u školskom volonterskom klubu  D.U.R. ?
U školskom Volonterskom klubu D.U.R. moj angažman se uglavnom vrti oko organiziranja humanitarnih koncerata na kojima sviramo moj bend i ja, a mogu se uključiti i ostali učenici škole. Tako je prvi koncert koji smo organizirali bio za kraj prvog polugodišta, gdje su izuzev nas nastupali i drugi učenici. Na tom koncertu, i još nekoliko njih poslije, sakupljali smo novac  za liječenje našeg bivšeg kolege iz škole koji je za operaciju morao ići izvan Hrvatske. Prije nekoliko mjeseci sam primio vijest da je odradio posljednju operaciju te da je sada sve u redu i moram reći da je predivan osjećaj znati da smo i mi bili dio tog procesa liječenja i svojim radom mu pomogli doći do ozdravljenja i svjetlijoj budućnosti.

Udruga.hr:  Što Vas je potaklo da krenete u svijet volontiranja tako rano, dok su Vaši vršnjaci vjerojatno zaokupljeni potpuno drugim stvarima?
Stvari koje sam prošao iznimno su teške za tijelo, ali najteže za čovjekovu psihu. Ako čovjek ne zna upravljati svojom psihom na adekvatan način, teško će doći do ozdravljenja jer ako osoba nema vjere u sebe i u svoje ozdravljenje, velike su šanse da do njega neće ni doći. Svatko koga pitate reći će vam da je u cijeloj priči, osim lijekova, doktora i općenito medicine, naj bitnija pozitiva.

Prošavši sve to, svjestan sam težine bolesti i svjestan sam koliko se čovjek može osjećati malenim u cijeloj priči. To što sam ja uspio u svakom trenutku izvući nešto pozitivno kako bih zadržao osmijeh na licu, ne znači da to svatko može. Obzirom da mi je cijela priča iznimno ojačala psihu, što znači da mogu čuti i pretrpjeti stvari koje možda ne bi mogao svatko, odlučio sam to uložiti za nešto dobro. Upravo zbog svoje priče s maltretiranjem i liječenjem sada odlazim na odjel i u škole pričati o svojem iskustvu u nadi da ću doprijeti do djece u bolnici i u školi i time im pomoći. Djeci u bolnici uglavnom samo treba netko tko je to sve prošao i tko ih razumije te tko će s njima provesti neko vrijeme. Ona nemaju neka posebna pitanja vezano za bolest jer je za svakog njegova bolest specifična. Naravno, postavljaju se neka uobičajena pitanja tipa kako se nositi sa svime, što je meni osobno pomoglo da prebrodim teške trenutke u bolnici i slično. Ali, ono što donosi najveću težinu priči je da oni jednostavno imaju osobu kraj sebe koja ih uistinu razumije jer je i sama prošla slično iskustvo takve bolesti. Razumijevanje je ključ, jer ako dijete smatra da vi ne shvaćate ni približno ono što ono prolazi, svaka riječ koju vi izustite ima veliku šansu da će ući kroz jedno uho, a izaći kroz drugo. Što se škola tiče, moja zadaća u timu je uglavnom pričati o svom iskustvu s maltretiranjem, što je i glavni razlog zašto ovo sve radim. U mojoj priči to je bio onaj najteži dio koji me doveo do teške depresije i potpuno me uništio. Nikome od djece ne govorim direktno da ne maltretira neko određeno dijete kad se vrati s liječenja jer to, kao prvo može izazvati veliki bunt u djetetu, a i ja nisam netko tko ima pravo prozivati nečije dijete za njegove postupke, barem ne tako javno pred svima ne poznajući samo dijete. Ono što ja radim, pričam o stvarima koje su mi vršnjaci radili, fizički ili verbalno i posljedice koje je to ostavilo na mene, u nadi da će to doprijeti do njih i da će iz mojih emocija i same težine priče shvatiti da to nije ispravno i da njihove radnje imaju izrazito velike posljedice na dijete, bile one pozitivne ili negativne.

Udruga.hr:  Volontirate i u udruzi Krijesnica i dosta vremena provodite s djecom koja boluju od malignih bolesti. Na koji način im pomažete i olakšavate?
Djeci koja trenutno boluju najviše pomažem zajedno s timom Mladih Mentora u Krijesnici na način da odlazimo kod njih na odjel i jednostavno se družimo s njima. To možda zvuči dosta jednostavno i kao ništa toliko novo i posebno, međutim kad se uzme u obzir da je tim ispunjen osobama koje su u dječjoj dobi preživjele istu bolest s kakvom se oni sad bore, cijela priča dobiva ne jednoj novoj težini. Kao što sam rekao prije, djeca na odjelu nemaju neka posebna pitanja, njima je dovoljno da je netko pored njih tko ih razumije i samim time se mogu lakše opustiti te time i naš posao da ih zabavimo i skratimo im to vrijeme koje moraju provesti u bolnici taj dan postaje lakši.

Udruga.hr:  I sami ste preboljeli tešku bolest i to je, na sreću, iza Vas? Što Vam je dalo snagu da izdržite?
Snagu da izdržim svoje liječenje našao sam u pozitivnom stavu, svojim roditeljima i vjeri u Boga. Rekao sam da je psiha jako veliki dio priče i stojim iza toga. Ako osoba nema u svojoj glavi zadan cilj izlječenja i ako se ne bori protiv loših misli i pomisli, put do cilja će postati vrlo težak, ako ne i nemoguć. Dodatnu i glavnu snagu davali su mi roditelji koji su maksimalno bili uz mene kad god su mogli i kad god je to raspored posjeta dozvoljavao, a onda kad to nije, odrađivali bi stvari i obaveze koje bi meni olakšale liječenje ili bi pričali preko Skype-a dok su oni kod kuće, a ja u bolnici. Svaki trenutak u danu bio je posvećen mojem izlječenju i povratku u normalan život. Jednako tako, smirenje i nekakav balans u glavi nalazio sam u molitvama koje bi molio svaki dan. Najprije su to bile one standardne molitve, ali kasnije je to preraslo u pravu molitvu, u razgovor s Bogom. Pričao bi mu što me boljelo i molio ga za pomoć. Bez obzira što tko misli o samoj vjeri i o Bogu, ja znam da je meni to pomagalo, smirivalo me i svaki put kad bi se molio ispunjavala me neka toplina. To je ono što je meni bilo važno i neizostavno mi je u ovakvom pitanju.

Udruga.hr:  Što Vam je u toj borbi bilo najteže? Koliko su Vam u tome pomagali obitelj i prijatelji?
U cijeloj priči najteže mi je bilo nositi se s maltretiranjem vršnjaka, kao što sam već spomenuo. Došao bi kući i legao u krevet dok uplakan ne utonem u san, i tako iz dana u dan. Obitelj i prijatelji su mi ovdje bili od velike pomoći, roditelji su činili sve što su mogli i što sam im ja dozvoljavao da čine. Ovaj dio s mojim dozvoljavanjem odnosi se na to da nisam htio da se uključuju u školi u tu priču. Htio sam sam. I radio sam sam, koliko sam mogao. Imam tu neku svoju filozofiju da ne slušam druge što mi govore i idem glavom kroz zid jer kad se opečem, znam zašto sam se opekao. Ako poslušam nekoga, ne napravim to što želim napraviti, proći ću bez ogrebotine da, ali neću znati zašto sam prošao bez ogrebotine i neću znati zašto bih imao ogrebotinu da sam išao po svom. Nadam se da sam dobro objasnio. Međutim, došlo je do točke gdje je i moje tijelo i moj um bio na izmaku snaga. Ništa više nisam mogao, nisam mogao funkcionirati, kao mrtvo tijelo koje se nekim čudom još drži na životu. U tom trenutku sam se okrenuo roditeljima, zamolio za njihovu pomoć i da nešto naprave. Oni su sazvali roditeljski sastanak svih roditelja u smjeni i okrenuli se Krijesnici s projektom Malo Svjetlo Nade u kojem sad i sam sudjelujem. Nakon što je roditeljski održan i nakon što je Krijesnica održala svoje predavanje u mojem razredu, priča s maltretiranjem je stala. Nekako se to sve stišalo i prešlo preko toga. Isprike su došle kasnije, kada su svi nekako počeli sazrijevati i kad su počeli shvaćati koliko je pogrešno bilo to što su radili. Svaku od tih isprika sam prihvatio i oprostio, cijeneći njihovu hrabrost. I danas normalno mogu komunicirati s onima zbog kojih nekad nisam mogao komunicirati ni s vlastitom obitelji.

Udruga.hr:  Kako  volontiranje uspijevate uskladiti sa školskim obavezama?
Kratki odgovor bi bio da ne uspijevam. Projekti u kojima sudjelujem nerijetko zahtijevaju izostajanje s dijela ili cijelog nastavnog dana. Isto tako moram priznati da sam trenutno, u ne tako malom zaostatku za ostalima u razredu, ali zato služe praznici. Na sreću, moja škola, razrednica i ravnateljica te profesori sve to razumiju i shvaćaju da je cijena jednog nastavnog dana više nego vrijedna odlaska kod nekoga u školu i držanje edukacije, koja onda može promijeniti njegovo školovanje na bolje narednih nekoliko godina. Mislim da je nekoliko godina lijepog školovanja bez maltretiranja sasvim vrijedna cijene jednog mojeg nastavnog dana, kojeg ću nadoknaditi prije ili poslije.

Udruga.hr:  Koliko Vam volontiranje znači  i na koji način ga treba poticati?
Meni volontiranje znači puno jer se često zna dogoditi da na grupama podrška roditelja ili edukacija dobijem pitanje na koje još nisam osmislio odgovor te kad krenem odgovarati na zadano pitanje dođem do dijela u svojoj prošlosti kojeg nisam procesuirao i riješio sam sa sobom, već je bio potisnut negdje duboko pa onda isti izmami suzu, dvije na oko. U takvim trenucima znam da moram kroz to proći opet u glavi i riješiti kako bih sljedeći put kad mi dođe takvo pitanje mogao što bolje odgovoriti, ali najvažnije je  maknuti tu potisnutu emociju iz svoje prošlosti koja, kao i sve ostale potisnute emocije, može postati vrlo toksična što je duže potisnuta. To se odnosi na mene osobno, ali volontiranje je meni ono što sam rekao i prije, izmamiti osmijeh na licu djeteta koje se ne nalazi u situaciji ni blizu izmamljivanja osmijeha. Probuditi pozitivnu emociju u djetetu kojemu je teško, a onda time probuditi istu i u sebi je razlog zašto volontiram i zašto sam još uvijek u tome. Nema ljepšega od tog. 🙂

 

                                                                                         Svjetlana Pećinar