Željana Buntić-Pejaković

Željana Buntić-Pejaković

Fotografija: PIXSELL

Dopredsjednica udruge Cenzura Plus

_

U našem poslu nema sigurnosti i teško ga rade ljudi koji imaju potrebu za rutinom

Željana Buntić-Pejaković iz Cenzure Plus još za vrijeme studija pomagala je ratom pogođenim područjima zadarskog zaleđa, no postalo joj je jasno da se pomoć međunarodnih organizacija u ovakvim situacijama zadrži tek neko vrijeme pa „ode dalje“, a potrebe stradalih ljudi ostaju. Tako je odlučila iz psiho-socijalnog rada sa ženama i djecom s ratnim stradanjima, prijeći u ulogu one koja razvija programe i traži sredstva za njihovu provedbu da bi se, kako kaže, potrebne stvari mogle i dalje događati.

|Udruga.hr| Kako je tekao Vaš put prema civilnom sektoru?
Već ranije moji stavovi su bili feministički i strašno me smetala činjenica da društvo pridaje manju vrijednost ženama i djevojčicama te da one trpe višestruku diskriminaciju. Tako sam na fakultetu osnovala prvu udrugu za borbu protiv nasilja protiv žena. Jedino sam u civilnom društvu vidjela mogućnost da se aktivno zalažem za društvene promjene u tom smislu.

Kako se društvo mijenjalo i posljedice rata zacjeljivale, s kolegicama s kojima sam dijelila vrijednosti i stavove, osnovala sam prvu feminističku udrugu u Splitu. Nekoliko godina sam razvijala programe za osvještavanje i unaprjeđivanje položaja žena i namicala sredstva za njihovu provedbu. Sve više sam uviđala da je direktni rad s malim grupama i individualni rad sa ženama jako koristan, ali da puno više na društvenim promjenama mogu postići metodologijama koje zahvaćaju puno veći broj ljudi. Tu se razvio moj interes za medije.

U potpunoj retradicionalizaciji društva koja nam se događala, mediji su bili zatvoreni nekim „hrabrijim“ društvenim temama. Ne treba ni spominjati da i danas često diskriminirajuće prikazuju žene. Tu je u moj fokus došla TV emisija „Cenzura“, koju je producirala Udruga Cenzura i koja je tada na informativan i obrazovan način obrađivala uglavnom teme koje su bile posljedica rata i ponudila sam im suradnju.

Kolegica Blagica Kujundžić vodila je tada malu Udrugu, sa samo dvoje ljudi, i suradnju je odmah prihvatila. Kako novca nije bilo, 2007. godine volonterski sam počela raditi za Cenzuru, no zahvaljujući vještinama razvoja projekata, ubrzo su stigla prva sredstva. Sve ostalo je bio prirodan tijek – tu sam našla ljude s kojima volim raditi i slobodu raditi ono što smatram korisnim i u čemu mogu osjećati da slobodno artikuliram svoje stavove i ukazujem na loše društvene prakse. To mi je oduvijek bilo jako važno, mogu čak reći i najvažnije, da bih se dobro osjećala u svijetu kakav jest. Kad to pronađete, teško je otići.

|Udruga.hr| Rad Cenzure plus proizašao je iz borbe za nezavisno novinarstvo i slobodu medija. Kakvo je stanje u hrvatskim medijima danas u odnosu na razdoblje kad ste počinjali i kako biste ga uopće okarakterizirali danas?
O problemima u medijima danas se dosta priča, no, nažalost, kao da je „stvar“ otišla predaleko i izgleda da ju je teško popravljati, pa se čini da se nitko ozbiljno ni ne želi uhvatiti tog posla.

U vrijeme kada sam radila prve emisije, cenzura u medijima je bila još jako velika za stavove drugačije od vodećih u hrvatskom društvu, pa je bilo otežano i pojavljivanje nekih ljudi koji su iznosili drugačije stavove. Mogu reći da je cenzura bila uglavnom političkog i vrijednosnog tipa i mediji su bili pod direktnim utjecajem mainstream politike i političara – namjerno koristim samo muški rod.

Danas su se u tu „igru“, kao posrednici, ubacili vlasnici kapitala i oni dominantno kontroliraju medije, a onda politika i političari dobiju onoliko koliko su im sami skloni. Rekla bih čak koliko im daju zauzvrat, naravno nauštrb javnog dobra.

Naizgled se sve može naći u medijima, ali činjenica je da je novinarstvo, kao poziv, potpuno ugroženo, istraživačkog novinarstva ima sve manje, najbolje novinarke i novinari imaju sve manje prostora za rad i pod prijetnjom su otkaza, urednici i urednice pod velikim su pritiskom vlasnika i demokracija u uredništvima je nikakva.

Istovremeno su privatizacijom mediji postali „roba“ na tržištu i čini se da im je jedini prioritet maksimizacija profita svojim vlasnicima, a ne više ona društvena, prevažna uloga koju mediji, utjecajem koji imaju na živote ljudi, ne bi smjeli izgubiti – a to je da informiraju i obrazuju te budu društveni korektiv.

I dalje često diskriminirajuće prikazuju razne skupine ljudi i šalju poruke koje, u konačnici, doprinose zatvorenosti našeg društva, nekada čak i govoru mržnje.

|Udruga.hr| Koliko je po Vašem iskustvu (ne)zahvalno raditi u civilnom sektoru? Osjećate li svoj utjecaj na mijenjanje svijesti i stanja u društvu?
Mislim da sam kroz rad dobro upoznala različite društvene sektore i, ukratko, civilni sektor je za mene još uvijek jedini izbor. Naravno da nekada brzina, odnosno sporost, društvenih promjena potpuno obeshrabruje. Nekada vam se čini da je društvena klima sazrijela za neki ozbiljniji pomak u stavovima ljudi, a time i u njihovu ponašanju, i onda se u zajednici nešto odjednom dogodi i shvatite da je sav napredak lako izgubiti i zaboraviti. No, to nije čudno jer je poznato da su stavovi relativno trajna i korjenita vjerovanja, prilično otporna na promjenu.

Mi promičemo opće društvene vrijednosti koje su, u konačnici, opisane i u hrvatskom Ustavu. Radimo na društvenim promjenama koje su bile važan dio demokratskih reformi u procesu pristupanja Hrvastke EU. Mi se zalažemo samo za ono što je prepoznato da vodi društvu bolje kvalitete života svih njegovih građana i građanki, što bi trebala biti i zadaća brojnih institucija države.

Istovremeno, vidimo institucije i njihova nastojanja. Imamo cijeli sustav školstva koji bi trebao raditi i odgojno i obrazovno na unaprjeđenju stavova onih koji u njemu sudjeluju, graditi dobre ljude, osjetljive na tuđu patnju i tolerantne na različitost, koji posežu za nenasilnim načinima izražavanja mišljenja i rješavanja sukoba, aktivne građane koji se zalažu za demokratske stečevine i jednake mogućnosti. Odgovorit ću i protupitanjem – koliko su i same institucije, puno veće i utjecajnije od nas, efikasne?

Ono što uvijek ostaje kao moje životno učenje je da je za one koji imaju potrebu progovarati o društvenim nepravilnostima i raditi na njihovom unaprjeđenju, civilni sektor mjesto slobode gdje mogu osjećati da kreativno daju svoj maksimum toj osobnoj potrebi. To sigurno doprinosi zadovoljstvu životom. Mene moj rad, uz sve poteškoće, čini ispunjenom i ostvarenom osobom.

|Udruga.hr| Možete li izdvojiti neko iznimno negativno iskustvo koje bi vjerno moglo dočarati točno s kakvim poteškoćama se djelatnici civilnog društva suočavaju?
Poteškoće s kojima se susrećemo su razne. Nekada doživimo lošu i grubu reakciju dijela javnosti, ukoliko progovaramo o stavovima koje taj dio javnosti ne dijeli. Nažalost, nekada te stavove imaju i djelatnici ili dužnosnici javne uprave, koji bi svojim profesionalnim opredjeljenjem trebali znati više. Istovremeno, doživljavamo i puno sjajnih reakcija, pa se to lako zaboravi.

U samom poslu i načinu na koji je organiziran uvijek imamo standardne poteškoće. Ljudi još uvijek malo znaju o načinu rada i funkcioniranja civilnog društva, pa znamo čuti dosta predrasuda na račun toga kako se financiramo i što radimo. Istovremeno je teško naći visokoobrazovane i motivirane ljude s opsegom znanja i vještina koje nam trebaju, pa se prilično mučimo na tržištu rada u Dalmaciji.

I danas među mladima čujemo kako nakon završetka fakulteta žele neki „siguran“ posao. Naši ugovori su na godinu-dvije dana i samo o našim znanjima i vještinama, inovativnim idejama te prethodnim rezultatima, ovisi hoćemo li na nekim novim javnim natječajima za projekte ostvariti financiranje za sljedeći period. To zahtjeva spremnost živjeti tako da sigurnost tražite samo u sebi, da vjerujete sebi i da nema opuštanja. Nekad mi se čini da ljudi i nakon svih negativnih iskustava koje su prošli u zadnjih 20 godina, sigurnost predominantno traže izvan sebe – od strane sustava, institucije, grupe i sl. Teško je biti sam. I kada pogriješite, a tko radi taj i griješi, nemate nikoga iza sebe.

Posebna poteškoća je sporost ugovornih tijela hrvatske države, za decentralizirane EU fondove. Nekada i duže od godinu dana čekamo na natječaj ili na procjene projekata koji su im na natječaju pristigli. Duže čekamo na procjene završnih izvještaja provedenih projekata, za koje tek po završnoj procjeni trebamo dobiti povrat novca koji sami unaprijed kreditiramo. Ta kašnjenja se događaju zbog administrativne neefikasnosti ugovornih tijela i nerazumijevanja poslovnih procesa u sektoru u kojem radimo. Mi nemamo odakle kreditirati te iznose osim kreditima poslovnih banaka, što je za nas prilično teška i nepravedna situacija koja narušava našu održivost i škodi cijelom civilnom društvu u Hrvatskoj.

|Udruga.hr| Ako se ne varam, financirate se iz EU fondova i donacija. Koliko otprilike traje procedura dobivanja sredstava od trena odluke o prijavljivanju do trena kada sredstva dođu? Radi li se o mjesečnim isplatama, jednokratnim isplatama, koliko traju procedure i koliko je uopće realno da neka udruga dobije takva sredstva?
Cenzura Plus najvećim se dijelom financira iz EU fondova. Kako sam već spomenula, problem je sporost tih procedura, od strane ugovornih tijela hrvatske države. Od odluke o prijavljivanju na natječaj do isplate prvog dijela sredstava nekad prođu i dvije godine, što je jako dugo vrijeme za naše tranzicijsko društvo, u kojem se neke stvari brzo mijenjaju. Zna se i okružje, na kojem smo određenim projektom namjeravale raditi, značajno promijeniti dok cijela ta administrativna procedura ne završi.

S početkom korištenja strukturnih fondova, financijski uvjeti dinamike isplate su još puno nepovoljniji jer se većina sredstava dobiva retrogradno. U prvoj isplati, na početku provođenja projekta, dobijemo samo do 30% cijene aktivnosti koje moramo provesti u projektu i sav ostali novac možemo zatražiti tek kada su aktivnosti provedene i novac potrošen, nekad u tromjesečnim izvještajima, a nekad tek nakon provedbe projekta.

Od našeg izvještaja i zahtjeva za povratom sredstava tek kreće period procjene izvještaja i obimnog prepisivanja s ugovornim tijelima, na što nekad trošimo previše vremena i nikad ne znamo koliko će taj period zaista trajati. Mi moramo naći način za kreditiranjem i premostiti ga, a to je sve teže. Upravo to obeshrabruje mnoge koji bi se natjecali na natječajima za dobiti sredstva za ulaganje u vlastitu zajednicu.

|Udruga.hr| Znamo da društvo nikada ne miruje i da novih izazova/prilika ima svakodnevno. Na čemu trenutno radite i kakvi veći projekti su vam u planu?
Već nekoliko godina pratimo naše osnovne strateške pravce – unaprjeđenje statusa medija, posebice neprofitnih medija; suzbijanje diskriminacije i unaprjeđenje statusa ljudskih prava; monitoring rada uprave i suzbijanje korupcije te poticanje razvojnih projekata u lokalnim zajednicama Južne Hrvatske i osamostaljenje ženske socijalne zadruge u Lici, koju smo osnovale.

Projekti su nam na tom tragu, a više namjeravamo početi raditi na razvoju lokalnih zajednica kroz podršku lokalnim samoupravama i civilnom društvu u tim zajednicama, da participatorno proizvedu svoje planove razvoja i povezivanju ljudi iz akademske zajednice i raznih izvedbenih struka, koji posjeduju specifična znanja i vještine koje tamo nedostaju. Naravno, u suradnji s dionicima u tim lokalnim zajednicama, kako bi se planovi i ostvarili te našli podrušku u EU fondovima.

|Udruga.hr| U razgovoru s različitim profilima ljudi o udrugama i javnim tijelima, često čujem istu rečenicu “Ma svi oni samo pričaju, a nitko ništa ne radi”. Što Cenzura Plus konkretno radi, na koji način direktno utječete na promjene?
Posljednjih godina intenzivno smo zagovarali izmjene zakona o medijima i elektroničkim medijima kako bi se rad neprofitnih medija sustavno počeo poticati, u cilju pluralizma medija. Doprinijeli smo nekim promjenama, no puno posla nas tu još čeka.

Imali smo nekokoliko uspješnih kampanja ciljanih suzbijanju diskriminacije i informirali ljude o tome što je diskriminacija, koji su njeni negativni utjecaji na živote ljudi i cijele zajednice i kako tražiti zaštitu, po Zakonu o suzbijanju diskriminacije. U tom smislu smo i kontakt točka Pučke pravobraniteljice za Južnu Hrvatsku, doprinosimo prikupljanju informacija za godišnje izvješće o statusu ljudskih prava u Hrvatskoj te pružamo i usluge direktne pomoći i savjetovanja našim sugrađankama i sugrađanima.

U projektima ciljanim suzbijanju korupcije intenzivno smo educirali grupe različitih dionika u zajednicama – novinara, predstavnika lokalnih samouprava i civilnog društva, kao i cijelu javnost, o novim demokratskim mehanizmima koji su tu da unaprijede transparentnost rada uprave: Zakonu o pravu na pristup informacijama, Kodeksu savjetovanja sa zainteresiranom javnošću, Zakonu o suzbijanju interesa i drugim zakonima vezanim za suzbijanje korupcije te reperkusijama europskog zakonodavstva i činjenice članstva u EU na rad i reformu uprave u Hrvatskoj. Monitoriramo rad nekoliko lokalnih samouprava i potičemo građane da sudjeluju u njihovim odlukama.

U Lici smo obogatili preko 1.000 žena pogođenih siromaštvom različitim znanjima koja će im pomoći na tom tržištu rada: od certificiranih tečajeva za turističke voditeljice i pratiteljice, rada na računalu i stranih jezika, preko certificiranih tečajeva za njegovateljice, do obuke u tradicionalnim zanatima. Tako bi mogle proizvoditi suvenire i galanteriju za žensku socijalnu zadrugu, koja njihove proizvode ima namjeru plasirati pod pravednim uvjetima i na taj način doprinjeti poboljšanju njihove ekonomske situacije i kvalitete života.

Produciramo i emitiramo jednu jednosatnu TV emisiju „Cenzura“ tjedno, radio emisije i informativni web portal STav.

Brojne su tu aktivnosti informiranja, obrazovanja i direktne pomoći i teško ih je sve zasebno nabrojati i opisati. Nedavno smo npr. uključili 30-ak studentica i studenata iz Splita u rad organizacija civilnog društva i razvoj lokalnih zajednica na ratom pogođenim područjima. Omogućili smo im stjecanje dragocjenog profesionalnog iskustva na konkretnim potrebama (razvoju poslovnih planova, marketing planova i sl., koji će se validirati i u njihovom formalnom obrazovanju), a tim organizacijama i zajednicama tako doprinijeli znanjem i vještinama koje im manjkaju.

|Udruga.hr| Je li, po Vašem mišljenju, Hrvatska dovoljno zrela za ono što bi civilno društvo trebalo predstavljati ili treba proći još vremena?
Teško je to reći. Treba li Hrvatskoj neovisno i aktivno civilno društvo? Apsolutno da! Potrebno je i kao čuvar demokracije – potiče demokratske reforme i pruža direktnu pomoć onima kojima je potrebna, dok u sustavu države još nema odgovora na njihove potrebe.

S druge strane, u svim promjenama za civilno društvo i društvenim poteškoćama i regresijama i ono samo nekada gubi svoju oštricu. Treba još puno rada da bi suvereno zauzelo svoje neovisne, kritičke i razvojne pozicije, kao i da bi ga institucije i javnost još bolje i jasnije prihvatili u onome što njegova uloga jest.

|Udruga.hr| Što se događa na regionalnoj i europskoj sceni? Postoje li najave promjena koje bi značajno mogle utjecati na udruge?
Promjene se stalno događaju – i novi rizici za civilno društvo, ali i unaprjeđenja. Dobar pomak u Regiji je da su neki indikatori statusa i razvoja civilnog društva ozbiljnije postali dio pregovora i izvještaja o napretku za članstvo zemalja kandidatkinja i potencijalnih kandidatkinja u EU.

Mi u Hrvatskoj, tek trebamo vidjeti kako će na nas utjecati mogućnost korištenja strukturnih fondova EU i kakva će uloga države tu biti.

Ono što ne mogu zaboraviti napomenuti i što je moja najveća preporuka svima koji se upuštaju u rad u ovom sektoru, jest da je najbitnije naći suradnike s kojima dijelite iste vrijednosti i motivaciju za reagiranje na društvene nepravilnosti, koji vas ispunjavaju i motiviraju i čiji doprinos je dragocjen. Sami ne možete puno. Ja sam sretna što sam takve ljude našla i najviše mogu zahvaliti upravo njima.

Maja Jurković