Jelena Matančević

Jelena Matančević

Fotografija: PIXSELL

Jelena Matančević

_

Civilni sektor mora izaći iz tradicionalnih okvira da bi odgovorio na društvene izazove

Kaže da koncept trećeg sektora ne treba poistovjećivati s civilnim društvom, iako se oni u velikoj mjeri preklapaju. Treći sektor naglašava funkcije ovih organizacija u pružanju socijalnih, kulturnih, obrazovnih i drugih usluga na trajnoj osnovi te uključuje organizacijske oblike poput zadruga i privatnih ustanova. Pitali smo ju, naravno, da sve to skupa malo pojasni.

Jelena Matančević trenutno sudjeluje u nekoliko međunarodnih i domaćih istraživačkih i akcijskih projekata. Kao članica tima s Katedre za socijalnu politiku Pravnog fakulteta u Zagrebu, sudjeluje u međunarodnom FP7 istraživačkom projektu „Third Sector Impact“, u društvu sveučilišta i istraživačkih instituta iz 11 europskih zemalja. Na ovom se projektu bavi istraživanjem utjecaja trećeg sektora na proizvodnju socijalnih inovacija, jačanje zajednice, socijalnu dobrobit i podmirenje socijalnih potreba, utjecaja na zapošljavanje i ekonomski rast…

Osim ovog projekta, kao suradnica u Centru za razvoj neprofitnih organizacija trenutno izrađuje Socijalnu sliku grada Zagreba za 2014., USAID Indeks održivosti civilnog društva za 2015., naravno uz druge projekte. U koautorstvu s profesorom Gojkom Bežovanom radi na dovršetku knjige „Civilno društvo i pozitivna društvena promjena“.

Osoba tako mlada, a već involvirana u toliko projekata koji se dotiču civilnog sektora, učinila nam se idealnim sugovornikom na tu temu.


|Udruga.hr| Otkud interes i želja da svoju karijeru i život usmjerite baš u civilni sektor?

– Interes se javio i jačao tijekom studija socijalnog rada, gdje sam se susrela s ovim temama na različitim kolegijima iz socijalne politike, a njima sam se nastavila baviti i na poslijediplomskom studiju u Maastrichtu. Potom se zapošljavam kao znanstvena novakinja na projektu „Civilno društvo i kombinirana socijalna politika u Hrvatskoj“ te se profesionalno dalje usmjeravam u ovom području. Članica sam CERANEA, gdje sam kroz različite projekte dodatno stjecala iskustvo, a surađivala sam i s drugim udrugama. Što se tiče privatne sfere interesa, dugogodišnja sam članica Hrvatsko-makedonskog društva prijateljstva.


|Udruga.hr|: Sudjelovali ste u projektu Indeks civilnog društva ’08/’10. Što je on pokazao, odnosno možete li usporediti s novijim podacima? Zanima nas gdje je Hrvatska danas, 5 godina poslije.

– Istraživanje koje spominjete dosad se provelo u tri istraživačka vala, a Hrvatska je bila uključena u projekt od pilot faze 2001. Smatram da je istraživanje vrijedno jer je doprinijelo proizvodnji empirijskog znanja o civilnom društvu u Hrvatskoj te omogućilo praćenje njegova razvoja. Radi se o istraživanju kojim se civilno društvo nastoji sveobuhvatno istražiti, u njegovim različitim oblicima i funkcijama, uključujući ne samo „čvrste“ pokazatelje o financiranju, zapošljavanju, već i one teže opipljive aspekte, poput povjerenja, proizvodnje socijalnog kapitala…

Istraživanje je pokazalo da organizacije civilnog društva (dominantno su bile obuhvaćene udruge) bolje stoje u aspektima infrastrukture: unutarnjeg ustrojstva organizacija, tehničkih i prostornih resursa. I financijski resursi tada su bili relativno povoljno ocijenjeni. U usporedbi s ranijim istraživanjima, poboljšana je sektorska suradnja i umrežavanje.

S druge strane, razina građanskog angažmana mjerena preko aktivnog članstva u organizacijama i volontiranja, prilično je niska. Također, zapošljavanje u udrugama i radni statusi zaposlenika su nepovoljni.

Čini mi se da su rezultati ovog istraživanja u velikoj mjeri valjani i danas. Ovo istraživanje je već zahvatilo negativne učinke krize u vidu održivosti ljudskih resursa i financiranja organizacija, a može se pretpostaviti da su oni dodatno pogoršani. Nemamo novije empirijske podatke, no kao bitne promjene koje su se dogodile u međuvremenu valja istaknuti nove programske i financijske mogućnosti za organizacije civilnog društva, nakon članstva u EU te promjene zakonskog okvira djelovanja udruga, novog Zakona o udrugama, Zakona o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih organizacija te Uredbe o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge, pri čemu se u dijelu javnosti upozoravalo na njihovu restriktivnost i negativne učinke na slobodu udruživanja.


|Udruga.hr|: Koji je po Vama temeljni problem udruga u Hrvatskoj? Je li problem u njima ili u vlasti primjerice?

– Različiti su problemi koji otežavaju njihov rad, od financijske stabilnosti i održivosti programa, primjerice u dijelu udruga koje razvijaju različite usluge, suradnje s lokalnim vlastima, opterećenosti administrativnim procedurama i prenormiranosti njihova rada. Međutim, širi okvir problema proizlazi iz socio-kulturnog okvira civilnog društva u Hrvatskoj; teško se izgrađuje povjerenje vlasti i građana u udruge, a dojam je da se ono posljednjih godina dodatno pogoršano, što je vidljivo iz medijskih natpisa u kojima se udruge proziva.

U javnosti vlada stav kako je udruga previše i kako bi država to trebala riješiti. Također mi se čini da vlada diskurs o „zaslužnim“ i „nezaslužnim“ udrugama, pri čemu se pokuša progurati koncept udruga za opće dobro, koji je promašen u našem zakonskom kontekstu. Nastoji se razgraničiti udruge koje pružaju usluge različitim ranjivim skupinama ili doprinose demokratizaciji, od različitih sportskih, hobističkih ili folklornih udruga, koje se ne doživljavaju „pravim“ civilnim društvom i smatra se da ih je previše. Međutim, ove udruge ispunjavaju ekspresivne funkcije, omogućuju osjećaj pripadnosti, izgradnji identiteta, doprinose kvaliteti života pojedinaca i zajednice i ne bih se složila da su manje vrijedne.

Drugo je pitanje financiranja iz javnih izvora. Mnoge od ovih udruga ne trebaju financijsku potporu, ali teško ispunjavaju administrativne zahtjeve u smislu vođenja udruge i knjigovodstva, ranije smo se referirali za novije zakonske izmjene. Civilno društvo je pluralno, ispunjava različite funkcije, ne teže svi profesionalizaciji niti imaju takve kapacitete, i država bi namećući regulatorni okvir trebala biti osjetljiva na te raznolikosti.


|Udruga.hr|: Kakvo je Vaše iskustvo s mladima/studentima kad je u pitanju ova tema. Pokazuju li dovoljan interes, razumiju li u potpunosti što civilni sektor podrazumijeva, jesu li voljni „samo“ učiti ili i mijenjati stvari nabolje?

– Budući da radim na Studijskom centru socijalnog rada i sudjelujem u nastavi, mogu reći da su naši studenti upoznati s konceptom civilnog društva te da su u značajnoj mjeri aktivni i civilno zauzeti. S obzirom na prirodu studija, dosta njih volontira, recimo s različitim ranjivim skupinama. Kroz studij imaju dosta i praktične nastave, u različitim ustanovama ili udrugama, a neki od njih nastavljaju volontirati i nakon završene prakse. Više puta se dogodilo, ispraćajući studente kroz proces pisanja i obrane diplomskih radova, kako ih već čeka posao u struci, često upravo temeljem ranijeg volonterskog staža gdje su se imali prilike pokazati, steći iskustvo i profesionalne kontakte, što mi je iznimno drago čuti.

Treba naglasiti kako su naši studenti među malobrojnima u Hrvatskoj koji u nastavi, na različitim razinama studija, slušaju o temama civilnog društva. Iskustva drugih zemalja pokazuju kako je razvoj takvih studijskih programa na sveučilištima i obrazovanje mlađih naraštaja utjecalo na razvoj civilnog društva.


|Udruga.hr|: Ako se ne varam radite na razvoju kombiniranog modela socijalne politike. Pojasnite nam o čemu se tu točno radi i gdje mi stojimo s time.

– Najutjecajniji radovi o kombiniranoj socijalnoj politici (welfare mix) javljaju se početkom 1990-ih, no čak i socijal-demokratski režim posljednje desetljeće i pol pokazuje trendove porasta privatnih profitnih i neprofitnih pružatelja usluga. Ponekad sami građani kroz civilno-društveni okvir organiziraju socijalne usluge, primjerice zadruge roditelja koji osnivaju dječje vrtiće ili škole.

Dakle, u „proizvodnji“ socijalnih usluga, uz državu, djeluju i tržište te neprofitni sektor pa su za razvoj ovog modela važna pitanja: kako su regulirane socijalne usluge, kako funkcionira sustav financiranja i subvencija usluga, ima li korisnik jednaka prava u državnim ustanovama i privatnim ili postoji diskriminacija, u kojoj mjeri organizacije civilnog društva i drugi dionici mogu utjecati na donošenje socijalnih politika i programa i zagovarati određene prioritete, odnosno postoji li partnerstvo vlasti s njima…

Kod nas se ovaj model razvija u područjima zdravstvene njege, institucionalne i izvaninstitucionalne skrbi za starije, predškolskog odgoja i obrazovanja… Dakle, on se razvija kao odgovor na rastuće potrebe koje država ne uspijeva podmiriti. Međutim, nije uspostavljen adekvatan regulatorni i porezni okvir za razvoj ovog modela. Također, kod nas se pokazuje kako razvoj ovih socijalnih usluga na trajnoj osnovi više dolazi iz individualne poduzetničke inicijative, nego iz civilno-društvenog okvira, manje je takvih primjera i uglavnom ih prepoznajemo u području socijalnog poduzetništva.


|Udruga.hr|: U razgovoru s udrugama jedna od najčešćih tema je financiranje iz državnog proračuna, EU fondova… Koje kriterije udruge moraju zadovoljiti da bi dobile ta sredstva i smatrate li da je taj sustav financiranja dobro postavljen?

– U Hrvatskoj se udruge dominantno financiraju upravo iz javnih izvora, preko natječaja ministarstava, vladinih ureda… Gradovi i županije također financiraju veći broj udruga, ali u pravilu s manjim financijskim potporama. Ranija istraživanja istaknula su probleme vezane uz transparentnost financiranja, neusklađenosti natječaja s prioritetima razvoja i potrebama zajednica. Izvori iz EU fondova su izdašni, oni čine značajan udio u strukturi prihoda udruga koje provode ove projekte, međutim ovi financijski programi su prilično zahtjevni u prijavi i provedbi projekta. Ukupno gledano, manji udio udruga ima potrebne profesionalne i druge kapacitete za privlačenje ovih sredstava i to će zasigurno biti izazov udrugama u budućnosti. Ipak, valja naglasiti da su se upravo organizacije civilnog društva prve upustile u ove izazove, naučile pisati projekte prema europskim standardima, izgradile know-how i danas podučavaju druge.

Tu se javljaju i druge poteškoće poput dinamike uplate sredstava udrugama, ponekad raskoraku s dinamikom provedbe aktivnosti. Veliki je izazov i pitanje profesionalnih kapaciteta domaćeg institucionalnog okvira za provedbu ovih fondova, zaduženog za programiranje, evaluaciju prijava, praćenje i ostalo.


|Udruga.hr|: Postoje li udruge koje s obzirom na djelatnost imaju pravo prvenstva na dodjelu sredstava?

– Postoje udruge, odnosno organizacije civilnog društva ili neprofitne organizacije, koje se financiraju prema posebnim zakonima ili uživaju posebne porezne olakšice. Vlada godišnje uredbom definira način raspodjele dijela prihoda od igara na sreću, koja se raspodjeljuju u određenim udjelima različitim područjima djelovanja civilnog društva, kroz natječaje ministarstava i drugih tijela. Prioriteti djelovanja, koji bi trebali biti utemeljeni u potrebama i problemima u društvu, definiraju se u pozivima natječaja za financiranje. Prema izvješću o financiranju udruga iz javnih izvora za 2014. godinu, gotovo četvrtina sredstava usmjerena je na područje rada sa socijalno ranjivim skupinama, slijedi područje sporta te kulture i zaštite kulturnih dobara.


|Udruga.hr|: Kakvi projekti civilnog sektora imaju najviše šansi za dobivanje sredstava iz EU fondova? Imate li možda i kakve primjere iz Hrvatske i Europe koji služe kao primjer dobre prakse?

– Europska unija stavlja u aktualnim programima (prije svega, EaSI) velik naglasak na socijalne inovacije, socijalno eksperimentiranje – to je novi okvir traženja rješenja za goruća socijalna pitanja i podmirenje socijalnih potreba, poput nezaposlenosti mladih, integracije u obrazovanje i tržište rada, socijalnog uključivanja ranjivih skupina, borbe protiv siromaštva. Rezultati ranijeg FP7 projekta „WILCO“ u kojem smo sudjelovali, pokazali su da je u Hrvatskoj koncept socijalnih inovacija nepoznat u stručnoj javnosti. Nedavno smo u Beču sudjelovali na velikoj konferenciji o socijalnim inovacijama, u organizaciji nekoliko aktualnih FP7 projekta koji se bave tom temom. Gradovi koji su bili otvoreni za inovativne prakse i suradnju s civilnim društvom i drugim dionicima, ostvarili su vidljive razvojne rezultate.

U sklopu konferencije, bili smo u terenskoj posjeti jednom takvom inovativnom projektu zajedničkog stanovanja studenata i (bivših) beskućnika, često imigranata, a cijela inicijativa došla je od studenata i to prilično dobro funkcionira. Oni dijele stanove, u prizemlju zgrade je moderno uređen kafić gdje studenti i drugi stanovnici Beča rado navraćaju, a čija se dobit reinvestira u projekt. Zgrada je na atraktivnoj lokaciji, u blizini sveučilišta. Organizirane su dodatne radionice učenja jezika i drugih vještina, kako bi se pospješila njihova socijalna integracija, a većinu toga volonterski rade studenti. Valja naglasiti kako projekt ne bi bio moguć bez velike donacije jednog od najvećih austrijskih poduzetnika, kojom je kupljena zgrada. Čini mi se da bi tako nešto bilo teško zamislivo u našem kontekstu.


|Udruga.hr|: Možete li usporediti civilni sektor u Hrvatskoj i razvijenijim zemljama Europe? Jesu li razlike velike i u čemu leže?

– Teško je pojednostavljeno odgovoriti na ovo pitanje jer se civilno društvo i neprofitni sektor europskih zemalja razlikuju ovisno o mnogim faktorima.

U nekim zapadnim zemljama, ove organizacije zapošljavaju značajan udio radne snage, pružaju obrazovne, socijalne i zdravstvene usluge, integralni su dio socijalnog sustava, kao primjerice u zemljama kontinentalne Europe. Razlikuju se i u pogledu izvora financiranja, u pojedinim zemljama donacije privatnih osoba važan su izvor financijske potpore. Mi niti nemamo istraživanja i pouzdane podatke o filantropiji, koliko se daruje u dobrotvorne svrhe. Kod nas se ovaj sektor i dalje dominantno percipira kao trošak, „potrošač“ javnog novca. U javnom diskursu ove se organizacije ne tematiziraju kao one koji mobiliziraju sredstva i donose novac u zajednicu, kao proizvođači roba i usluga, kao prostor zapošljavanja, proizvodnje inovacija. Sve su to ekonomski „opipljive“ činjenice. Mi niti nemamo pouzdane statističke pokazatelje kako bi mogli zaključivati o razmjeru i utjecaju sektora.


|Udruga.hr|: Zamolit ću Vas da pokušate prognozirati stanje civilnog sektora kod nas za recimo 5 godina – što možemo očekivati?

– Moguće da će doći do daljnje polarizacije organizacija, odnosno jačanje profesionalizacije u dijelu organizacija, koje će moći pratiti programe i procedure europskih natječaja. S druge strane, ovisit će o domaćem regulatornom i financijskom okviru koliko će biti podržavajući za održivost udruga i vibrantnost civilnog društva u lokalnim zajednicama. Globalni su trendovi, a koji se prepoznaju i kod nas, sve većeg okretanja građana jednih prema drugima, koji dijele specifične interese, potrebe, sve raznovrsnije stilove života na koje država ne može odgovoriti. Ali to nije moguće bez određene razine socijalnog i kulturnog kapitala. U pravilu su to obrazovaniji građani, koji prate globalne trendove, pokazuju inicijativu i spremni su se volonterski angažirati. Primjeri su razni, od poduzetničkih inkubatora do zajedničkih vrtova ili različitih socijalnih inovacija.

Nova rješenja i pozitivne promjene koje dolaze iz civilnog društva često premošćuju tradicionalno odvojene profesije, povezuju aspekte socijalnog, kulturnog i urbanog razvoja. Očito je da će sustav socijalnih usluga sve više izlaziti iz svojih tradicionalnih okvira u kojem smo naučili o njemu promišljati, kako bi mogao adekvatno odgovoriti na nove društvene izazove.

Maja Jurković